Novosti

26-06-2015 13:30

Uz obilježavanje 26.juna - Medjunarodnog dana borbe protiv svih oblika torture Skandalozno je da država BiH i pored sudski utvrdjenih činjenica neusvajanjem Zakona o pravima žrtava torture negira postojanje logora i njegovih žrtava...

Detaljnije...

Banja Luka - Povratak u aparthejd

Maj 2001.g.


Banja Luka je prije rata imala 195.139 stanovnika, od toga 55 % Srba, 15 % Bošnjaka, 1% Hrvata i 16 % Jugoslovena.
Tokom rata ili preciznije 1992. i 1993.godine skoro svi Bošnjaci i Hrvati su protjerani iz Banja Luke. Ni pet godina nakon potpisivanja mira u Dejtonu prijeratni stanovnici, prognani Bošnjaci i Hrvati nisu uspjeli da se vrate u svoje domove. U Banja Luci je tokom rata ostalo 228 porodica koje su morale da napuste svoje kuće i stanove i da nađu smještaj u šupama, podrumima ili pod mostovima. Ove ljude zovu “floteri”  - izbjeglice  u vlastitom gradu. 1999.godine potpisana je Sarajevska i Banjalučka deklaracija o povratku 20.000 Srba u Sarajevo i isto toliko Bošnjaka i Hrvata u Banja Luku. Januara 2000.godine iz ureda Visokog predstavnika za BiH gospodina Wolfganga Petritscha saopćeno je da je povratkom 19.458 Srba i Hrvata u prijeratne domove Sarajevska deklaracija ispunjena dok se sa žaljenjem konstatovalo da se Banjalučka deklaracija ne provodi. Do danas se u Banja Luku  vratilo 1.736 Bošnjaka i Hrvata, što je veoma malo u odnosu na broj podnesenih zahtjeva za povrat imovine a koji iznosi 16.024 zahtjeva. Banjalučke vlasti veoma sporo rješavaju zahtjeve građana. Sama činjenica da se zahtjevi predaju Ministarstvu za izbjeglice svake srijede – znači jedanput sedmično – već govori mnogo. Prognanici koji žive svuda po svijetu, moraju doći u Banja Luku i ponekad ostati i po mjesec dana da bi samo došli na red da predaju svoj zahtjev za povrat imovine. Redovi pred Ministarstvom su uobičajena pojava, žene, starci čekaju po cijelu noć da bi kada dođu na red šalter bio zatvoren jer je radno vrijeme birokrata isteklo.
Na rubu strpljenja 10.000 prognanih Banjalučana je odlučilo da podigne šatorsko naselje u Banjoj Luci ali ih je u tome spriječio tadašnji predsjednik vlade Republike Srpske Milorad Dodik.
Društvo za ugrožene narode za BiH željelo je da ispita kako žive povratnici, da li je to povratak u dostojanstvu ili povratak u aparthejd. Zato smo organizirali okrugli sto na temu “Dostojanstven povratak”. Za elaboraciju ove teme dali smo nekoliko prijedloga:

1. Povratak kao preduslov razvoja demokratskih procesa i uspostavljanje multietničkog društva.
2. Pomoć lokalnih organa vlasti povratnicima
3. Ostvarivanje povratka imovine
4. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema povratnicima
5. Saradnja povratničkih sa lokalnim organizacijama
6. Problemi sa kojima se susreću povratnici.


Na ovaj okrugli sto pozvani su bili predstavnici vlasti Republike Srpske – ministar za izbjeglice i ljudska prava, predstavnici međunarodne zajednice, UNHCR-a, OHR-a, predstavnici prognaničkih udruženja, muftija banjalučki ef. Edhem Čamdžić, predstavnici lokalnih NGO te predstavnici medija.

Dan prije održavanja okruglog stola željeli smo posjetiti one koji su se vratili kako bismo iz prve ruke saznali kako žive i sa kakvim se problemima susreću. Prvo smo posjetili naselje Šeher gdje se vratilo desetak starijih ljudi. Na nekoliko kuća vidjeli smo smrtovnice. Odmah po dolasku u svoje porušene domove umrlo je nekoliko staraca. Starice koje su ostale žive uglavnom od humanitarne pomoći. Socijalne i zdravstvene zaštite nemaju. Ukoliko moraju ići kod ljekara taj pregled plaćaju od 20 – 50 DM. Penzije ne dobivaju u Banjoj Luci već moraju platiti autobus i doći u Sarajevo. Autobus košta 50 DM a njihova penzija iznosi od 120 – 200 DM.
Također smo posjetili naselje Vrbanju u koje se vratilo 86 bošnjačkih porodica. U istom tom naselju žive srpske izbjeglice iz Glamoča, Grahova, Drvara. Razgovarali smo sa Smailom Prljom koji nam je pokazao svoju kuću na dva sprata za koju je dobio rješenje za povrat ali on ne može da se useli jer je trenutni korisnik bivši borac Armije RS koji ga napada i vrijeđa i zabranjuje mu da se uopšte približi njegovom imanju. Čak mu je u prisustvu policije rekao: “Možeš ući u ovo dvorište samo ako postaneš Srbin”. Smail se žalio odgovornom licu u Mjesnoj zajednici ali je dobio odgovor: “Ako ti se ovdje ne sviđa, ti se iseli.”
Smail i dalje živi kao podstanar, plaća kiriju i gleda svoju kuću u kojoj stanuje neko ko ga čak i vrijeđa. Posjetili smo također porodicu Čavra Mubere. Ona je živjela u Njemačkoj i prije dvije godine se vratila u Bosnu. Prvo je živjela kao izbjeglica u Ključu a krajem prošle godine vratila se u Banja Luku. I porodica Čavra ima veliku kuću u kojoj živi jedan Srbin iz Glamoča. On je svoju kuću u Glamoču prodao i naravno ne želi da se vrati. Ova familija se dvoje male djece trenutno živi u jednoj staroj ruševnoj kući za koju također plaća kiriju. U blizini ove kuće nalazi se jedan kafić čiji vlasnik čak nema dozvolu za rad. Ali zato ima dozvolu da zajedno sa svojim gostima permanentno uznemirava ove ljude, govori pogrdne riječi kao što su “Turci napolje”, “Ovo je Srbija”. Najgore dolazi kada se spusti mrak. Tada počnu bacati kamenice, razbijati vrata i prozore. Zato gospođa Mubera sa prvim mrakom stavlja deku na prozore kako bi zaštitila djecu od kamenica. Više puta na ovu familiju nasrtali su sadašnji susjedi sa isukanim nožem. Lokalna policija na poziv ovih ljudi dolazi sa dva sata zakašnjenja a predstavnici IPTF-a ne čine ništa pravdajući se da je to stvar lokalne policije.
Razgovarali smo i sa jednom staricom koja živi u susjedstvu i čiji je muž paraliziran. Tog bolesnog, nepokretnog čovjeka ovi ekstremni Srbi tjeraju da ustane i da se ispravi. Starica ne smije nositi tradicionalnu muslimansku odjeću jer je tuku kamenicama i govore “Marš balinko”. Ova starica nosi preko dimija dugu suknju.
U ovom naselju porušena je džamija još 1993.godine. Srušena munara, razrušeno muslimansko groblje stoji i danas kao spomenik zla, straha i mržnje.
Niko od ovih ljudi sa kojima smo razgovarali ne radi. Nemaju socijalne niti zdravstvene zaštite. Ugrožena im je lična sigurnost i pravo na život. O ovim ljudima niko ne vodi računa. Još ih niko nije posjetio. Prepušteni su sami sebi i izloženi diskriminaciji, šikaniranju i aparthejdu po afričkom uzoru.
O diskriminaciji i teškom položaju Bošnjaka govorio je i muftija banjalučki ef. Edhem Čamdžić. On je istakao da je jedno od osnovnih ljudskih prava prakticiranje vjere. U Republici Srpskoj ovo pravo je prekršeno. Činjenica da su sve džamije porušene ide u prilog te tvrdnje. Samo u Banjoj Luci je porušeno 16 džamija među kojima je i najstarija Ferhat-pašina džamija izgrađena 1579.godine. Vrijeđanje i provokacije tokom prakticiranja vjerskih obreda su svakodnevna pojava. Njega su dok je obavljao vjersku službu za vrijeme Bajrama gađali kamenicama, a njegovo auto polupali. Istakao je da je pripadnicima islamske zajednice zabranjeno da sahranjuju mrtve u muslimanska groblja koja su u vlasništvu Islamske zajednice. Na području Banja Luke nalazi se 30 takvih grobalja kojima upravlja Islamska zajedica. Međutim odlukom općinskih vlasti ta groblja su stavljena van upotrebe, tako da muslimani sahranjuju djecu u grobove njihovih djedova, što predstavlja novi zločin nad mrtvima.


Okrugli sto na temu „Dostojanstven povratak“ održan u Banja Luci 06.04.2001.godine


Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode za Bosnu i Hercegovinu

„Povratak kao preduslov za razvoj demokratskih procesa i uspostavu multietničkog društva“


Ključni i centralni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma – Aneks VII kojim se dozvoljava svim izbjeglicama i raseljenim licima da se vrate u njihovo prijeratno mjesto boravka i pet godina nakon potpisivanja istog nije implementiran.
Od 2.200.000 protjeranih i raseljenih osoba iz Bosne i Hercegovine njih 1.200.000 našlo je zaštitu u 100 zemalja svijeta, a oko jedan milion je ostalo u BiH i žive kao izbjeglice u vlastitoj zemlji.
Prema podacima UNHCR-a, IOM-a, OHR-a, Ministarstva za izbjeglice i socijalna pitanja, općinskih vlasti, udruženja prognanika i nevladinih organizacija, do danas se u BiH vratilo 728.534 prognanika, od toga 476.420 Bošnjaka, 101.299 Hrvata, 145.651 Srba i 5.164 ostalih.
Prema podacima Saveza izbjeglica BiH u oba entiteta raseljeno je još oko 870.000 lica od čega je u Federaciji BiH 533.707 osoba (ili 60 %) a u RS oko 340.000 (ili 40 %) osoba, među kojima se nalazi veliki broj Srba iz Krajine.
Danas izvan BiH živi više od 760.000 prognanika. Najveći broj raseljenih osoba potiče sa područja RS u kojoj se proces povratka odvija veoma sporo.
Na području Federacije kao i na području RS još uvijek egzistiraju izbjeglički i kolektivni centri čiji se broj doduše smanjuje ali ih još uvijek ima.
Iako su godine 1998., 1999. kao i 2000. bile proglašavane za godine povratka masovnog povratka nije bilo zašto postoje mnogi razlozi: od nedostatka političke volje lokalne vlasti pa do popustljivosti prema istoj od strane predstavnika međunarodne zajednice.
Na Kosovu je u periodu od dva mjeseca vraćeno 1.500.000 prognanih kosovskih Albanaca pošto je KFOR dobio mandat da štiti povratnike dok SFOR u BiH nema tog mandata.
Moram da upozorim na neprihvatljivost termina “manjinski povratak”. Prije početka etničkog čišćenja pojedine etničke zajednice imale su većinu u dijelovima koji su nakon primjene sile, postale monoetničke regije (kao na pr. Srbi u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Bošnjaci u Podrinju, Hrvati u dijelovima Posavine).
Kao organizacija za ljudska prava internacionalne provenijencije zalažemo se za dostojanstven povratak, dakle ne u šatore, ne u šupe ili vlastite podrume već na svoju imovinu.
Svakodnevno se konfrontiramo sa problematikom povratnika: od povrata imovine do useljenja i nalazimo da su to ključni problemi ove zemlje.
Povratak 20.000 ranijih stanovnika srpske nacionalnosti vratio je Sarajevu imidž multikulturalnog, otvorenog i tolerantnog grada, čiji primjer moraju slijediti i drugi. Sarajevska deklaracija je nažalost samo djelomično ispunjena. Ona je koncipirana na dvosmjernom povratku,  odnosno prezicnije istovremeno se u Banja Luku trebalo vratiti 20.000 Bošnjaka i Hrvata, što se nije dogodilo.
Dijelimo mišljenje da Banja Luka mora biti primjer ostalim gradovima RS u ponovnom uspostavljanju multikulturalnosti i otvorenosti za sve one koji žele da se vrate u ovaj grad.
Sigurni smo da se to neće ostvariti ukoliko u Ministarstvima za izbjeglice budu sjedili   oni koji su zaposjeli tuđu imovinu i kojima nije u interesu da se situacija mijenja na bolje. Kao primjer nedostatka političke volje da se ubrza povratak a posebno povratak imovine navodimo podatak da se prijavljivanje za povratak imovine vrši jedanput sedmično u periodu od dva sata.
Sa takvom “dinamikom” u rješavanju problema povrata imovine očekivati je da će oni koji žele da se vrate u svoje domove iste dobiti za 50 godina, što je za nas diskriminirajuće i predstavlja tešku povredu ljudskih prava.
Obnova multietničkog društva nije moguća bez promoviranja i zaštite ljudskih prava u okviru kojih se pored prava na život nalazi i pravo na dom kao osnovno ljudsko pravo.


Izjave učesnika okruglog stola na temu “Dostojanstven povratak”


Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banja Luku


“Do sada je podneseno 16.024 zahtjeva za povrat imovine od kojih je pozitivno riješeno 854 zahtjeva. Od 9.222 prognana građanina Banja Luke koji su podnijeli zahtjev za povrat stanova samo njih 882 je dobilo rješenje za povrat stanova.
U 2001.godini predviđeno je 130 deložacija mjesečno a za godinu dana 1.560 i sa ovakvim tempom treba 10 godina da se povratnicima vrati njihova imovina ili stan.
Najveći problem predstavljaju oni Bošnjaci i Hrvati koji su za cijelo vrijeme rata ostali u Banjoj Luci ali su zbog etničke pripadnosti morali iseliti iz svojih kuća i stanova i naći neki drugi smještaj. Njih ima oko 220 i još uvijek su izbjeglice u vlastitom gradu.
U Ministarstvu za izbjeglice rade srpske izbjeglice kojima nije u interesu da se ubrza povratak jer one žele ostati u Banjoj Luci. Udruženje “Ostanak” pravi najveće opstrukcije povratnicima. Njima se dodjeljuju placevi. Lična sigurnost povratnika je ugrožena. Do sada su se desila četiri ubistva. Posljednje je bilo ubistvo starije žene koja je zatim zapaljena. Samo jedno ubistvo je rasvijetljeno. Prisutne su razne metode zastrašivanja da se prognanici ne vrate.”


Edhem Čamdžić, banjalučki muftija


“Za mene kao i za cijelu Islamsku vjersku zajednicu za mir i pravdu u BiH od izuzetne važnosti predstavlja polaganje kamena temeljca za obnovu 1993.godine porušene džamije Ferhadije koja je bila u kategoriji spomenika koji je zbog svoje istorijske važnosti bio pod zaštitom UNESCO-a. Ja apeliram na sve prisutne, posebno na predstavnike vlasti RS, predstavnike međunarodnih organizacija, borce za ljudska prava, javne i kulturne radnike da pomognu početak izgradnje Ferhat-pašine džamije. Smatram da će ovim činom vratiti izgubljeno povjerenje i zajednički život i na područje Banja Luke. Vjerujem da će nam naše komšije Srbi, koje smatram da su dobri ljudi, u tome pomoći. Pozivam Vas da 7.maja ove godine svi prisustvujete ovoj ceremoniji početka izgradnje i obnove jedne od najstarijih džamija u BiH – Ferhadije.”


Edhem Lelić, predstavnik “Merhameta” – Banja Luka


“Povratnici u Banja Luku su suočeni sa mnogim problemima. Najveći problem je da nemaju ni socijalnog niti zdravstvenog osiguranja. “Merhamet” im pokušava pomoći i nudi besplatne liječničke preglede kao i razne medikamente. Međutim i “Merhamet” nema dovoljno sredstava da bi mogao osigurati pomoć za sve povratnike.
Još jedan veliki problem za povratnike predstavlja velika procedura oko izdavanja osobnih dokumenata, na koje moraju čekati više mjeseci. Svi oni koji se odluče vratiti u Banja Luku svakodnevno su izloženi diskriminaciji i žive u svojevrsnom aparthejdu.”


Lana Jajčević, “Udružene žene” - Banja Luka


“Ne postoji saradnja između lokalnih organizacija. Naša organizacija se bavi pravnim savjetima i pomoći ženama svih etničkih grupa i religioznih zajednica. U saradnji sa “Merhametom” i njemačkim “Karitasom” pokušali smo napraviti pritisak na lokalnu vlast kako bi ubrzali  povratak. Uputili smo i pismo Visokom predstavniku gospodinu Volfgangu Petriču još prošle godine i nismo dobili nikakav odgovor. Ono što smatramo  neprihvatljivim je činjenica da Ministarstvo za izbjeglice prima jednom nedjeljno one koji žele povrat svoje imovine i stanova. Smatramo da je to poniženje za ljude koji moraju noćima čekati da bi došli samo na red da predaju zahtjeve poslije čega moraju mjesecima čekati rješenje njihovih zahtjeva. Isti je problem za dobivanje ličnih dokumenata.”


Marija Marković, advokat „Karitasa“


„Ja zastupam oko 3.000 klijenata koji traže povrat imovine i stanova. Moram čekati srijedu kada se primaju stranke i kada je nemoguće da bilo šta završim. Drugim danom, ukoliko samo telefonom pokušam da nekog dobijem niko se na poziv ne javlja. U Banjoj Luci ima 35 objekata Karitasa. U jednom čak živi gradonačelnik Bosanskog Petrovca i niko ga ne deložira. Zahtijevam javno oglašavanje o povratu imovine jer postoje dvostruki korisnici, jedinstven medijski program, ličnu sigurnost, povrat imovine i zaštitu iste.”


Borislav Bojanić, Ministar za izbjeglice – Banja Luka


“Slažem se da treba ubrzati proces deložacija. U Ministarstvu treba uvesti svakodnevni rad sa povratnicima i zbog toga treba povećati broj izvršilaca. Zalažem se da se primjeni zakon i da on bude za sve isti.”


PRIMJERI

POVRATNICI U NASELJE VRBANJA


Primjer 1
“U ulici Rade Radića broj 135 stanuje Bratić Jovo i njegova majka. U toj kući se nalazi poslovni prostor gdje se gore navedeni gospodin svake noći sastaje sa svojim društvom. Preko dana ovaj prostor se koristi za kockanje, a noću se često dešava da ovi isti ljudi vrijeđaju povratnike nazivajući ih Turci, balije, zatim je učestalo psovanje tako da ljudi koji stanuju u okolnim kućama ne mogu voditi normalan porodični život. Oni se okupljaju na tom prostoru, a mi smo prinuđeni zatvarati se u svoje kuće već u ranim noćnim satima, jer pokušavamo na miran način riješiti ove probleme. Zaštitu smo tražili nekoliko puta, i na samo jedan od mnogih poziva pripadnici PS 3 su došli na uviđaj, gdje su vidjeli stvarno stanje i težak položaj u kojem se nalazimo. Od tada, na svaku pritužbu povratnika odgovor policajaca bio je da ovi ljudi imaju pravo da se vesele do 12 časova i da uvrede koje doživljavamo nisu ništa strašno, a ne obaziru se na traume kojima su najviše podložna djeca u ovakvim slučajevima, te zbog svega toga svoju djecu moramo slati da spavaju na drugim mjestima, za koja mislimo da su bar malo bezbjednija. Hodajući po stranim zemljama izrazili smo želju da se vratimo u svoj grad, smatrajući da možemo živjeti mirno i u slozi sa svojim komšijama, ali ovakva dešavanja i neodgovorno ponašanje policajaca dovode nas u položaj u kojem smo bili 1992. i 1993.godine kada smo pod sličnim okolnostima bili primorani da napustimo svoj grad.
Zbog svega gore navedenog smatram da bi se ovaj lokal morao zatvoriti jer je otvoren bespravno, a samim zatvaranjem riješili bi se mnogi problemi. Samim poboljšanjem rada ove policije te pružanjem njihove pomoći povratnicima koja im je zagarantovana zakonom ovi ekstremisti ponašali bi se vjerovatno mnogo drugačije čime bi bio pospješen odnos između povratnika i izbjeglica, naravno ako se ekstremima objasni da je ovakvo njihovo ponašanje kažnjivo zakonom.
Gospodin koji posjeduje rješenje na kuću u ulici Rade Radića 135 već ima kuću u ulici Majora Gavrilovića, gdje i stanuje.
Zbog svega toga molimo da se hitno preduzmu zakonske mjere protiv ovih ljudi jer se ovakvo teško stanje na ovom području održava zadnja tri mjeseca.
Dana 05.01.2001.godine zvali smo PS 3. Policajac koji je bio dežurni nije se htio predstaviti (rekao je da nije obavezan da to uradi), a na naše žalbe koje su uslijedile i kada smo iznijeli da od 19 sati imamo probleme u dvorištu, da doživljavamo verbalna maltretiranja od strane ovih ljudi, a da ih ničim nismo uvrijedili kratko nam je odgovorio da imaju pravo do ponoći raditi šta hoće i da to nije ništa strašno. Mi povratnici ipak smatramo velikim problemom ako se našoj djeci prijeti da će biti zaklana i ako neko ulazi u naš posjed sa nožem u ruci izgovarajući razne prijetnje, a naročito neodgovorno je ponašanje policajaca koji na ovo ne reaguju. Također na ovom istom mjestu se okupljaju i policajci u uniformi (van radnog vremena) i smatramo da im i oni daju podršku u svemu ovome.
Ovo nije ni prvi a vjerovatno ni posljednji put te vas molimo još jednom da hitno uradite nešto povodom ovakvog ponašanja. Dana 18.03.2001.godine Bratić Jovo i njegovo društvo iz Kupresa, inače nastanjen u ulici Rade Radića 135, Vrbanja nasilnički se ponašao vozeći velikom brzinom svoj auto kroz dvorište i naglo kočio pokušavajući da autom udari u vrata gdje stanuje povratnik Karat Derviš sa suprugom (navodim da su ovi povratnici bolesni ljudi) i kada mu to nije uspjelo izašao je iz auta galameći i psujući majku svim “balijama”. Zatim je razbio vrata i sva stakla na vratima.
Zadovoljno urlajući poslije ovoga se popeo na prvi sprat gdje stanuje Čavka Nazif sa svojom porodicom (ima dvoje maloljetne djece od kojih je jedno teški srčani bolesnik), zatim je psovao i vrijeđao ovu porodicu te i povodom ovog slučaja molimo da se što hitnije preduzmu rigorozne mjere. Molimo vas ili nas iselite odavde ili ovakvim ekstremima zabranite da dolaze na područje Vrbanje. Inače gospodin Bratić Jovo je trebao po zakonu biti davno deložiran jer mu je isteklo 90 dana od primanja rješenja o deložaciji, te su stvoreni svi zakonski uslovi da ovaj čovjek napusti Vrbanju.
Molimo Vas da ove probleme shvatite ozbiljno jer smo mi povratnici prepušteni sami sebi, izvršioci zakona ne žele da nas zaštite i pored svih naših molbi što bi moglo dovesti do incidentnih situacija jer će jednom neko od povratnika u želji da zaštiti svoju djecu (na što svakako imamo pravo) biti prinuđen da pruži i fizički otpor što svakako nije nikome u interesu, te je zbog toga naša jedina želja da ovdašnji policajci kao i izbjeglice shvate da je zakon isti i za njih i za povratnike te da ga moraju poštovati u istoj mjeri kao i povratnici.”


Primjer 2
“Na području MZ Vrbanja trenutno živi oko 100 porodica povratnika i onih koji nisu mijenjali mjesta prebivališta u toku rata. Slijedećih mjeseci očekujemo masovniji povratak porodica koje su već dobile rješenje o povratu imovine i koja se moraju, nadamo se, sprovesti. Iz tih razloga Vam se obraćamo jer prethodni povratnici nemaju adekvatnu zaštitu, te Vas upoznajemo sa našim problemima koji su sve češća pojava na ovom području.
Živorni standard mještana je na jako niskom nivou, pravo na humanitarnu pomoć većina  mještana Vrbanje nema. Također nam je zabranjeno da obrađujemo naše privatne posjede, a za koje redovno moramo plaćati porez. Izuzetni slučajevi koji već obrade zemljište i zasiju ga, slijedeći dan isti posjed bude uništen od strane ekstremnih izbjeglica. Povratnici i mještani, od kojih je samo jedan povratnik zaposlen moraju redovno plaćati komunalne usluge od čega su izbjegla lica na teritoriji Vrbanje oslobođena.
U ime gore navedenih činjenica molimo Vas da nam odgovorite i da nas uputite kome i gdje se možemo obratiti u cilju zaštite ljudskih prava. Da bi ovo bilo upotpunjeno stvarnim činjenicama navodimo slijedeće primjere kršenja ljudskih prava:

1. Kod gospodina Skorić Refika u ulici Rade Radića razbijeno je staklo na kući uz vrijeđanje i psovke, a počinioci su došli iz lokala koji je bespravno otvoren u istoj ulici.
2. Povratnik Prlja Adem u ulici Majora Gavrilovića fizički je napadnut kada je obrađivao svoju zemlju od strane izbjeglice koja i dalje boravi u dvorišnoj gradi. Obratio se lokalnoj policiji koja mu je odgovorila da nema svjedoka za taj slučaj. Slijedeći put je gospodin koji stanuje na njegovom posjedu poslao ovom povratniku policiju koja je tražila Prlja Ademu dokaz da je to njegovo imanje, što se ponavljalo više puta u narednih nekoliko dana. Prije nekoliko dana sve što je ovaj povratnik zasijao je uništeno.
3. Povratnik Prlja Smail koji je dobio rješenje o povratu imovine s tim da još uvijek nema pravo koristiti svoju kuću, dobio je odobrenje od strane Ministarstva za izbjegla i raseljena lica kao i od predstavnika MZ Vrbanja da može obrađivati svoju zemlju. U samom početku nije bilo nikakvih problema, međutim nakon izvjesnog vermena pojavio se jedan gospodin koji je tvrdio da je predsjednik Udruženja boraca, koji ga je verbalno vrijeđao te mu saopštio da u slučaju da se opet pojavi na svom imanju on lično će iskupiti svoje ljude koji će ga protjerati iz Vrbanje, da bi to i dokazao dolazeći u MZ Vrbanja i u uredu pred gospodinom predsjednikom trenutne MZ Vrbanja psujući i vrijeđajući povratnika Prlja Smaila, naveo da on treba napustiti ovo područje, što je  on i uradio. Izašao je iz prostorija MZ Vrbanja te Vas moli da mu pomognete u zaštiti njegovih prava.
4. Veliki problem svih povratnika i onih koji će se vratiti nalazi se u bespravnim lokalima koji moraju da se što hitnije zatvore. U ulici Rade Radić 135 stanuje Bratić Jovo sa majkom koji sakuplja danonoćno ekstreme koji provociraju povratnike, vrijeđajući, psujući i praveći incidente. Par incidenata koji su se desili proteklih par mjeseci su već zabilježeni kod nadležnih organa a po pitanju kojih se ništa nije radilo. Policija je dolazila na uviđaj, međutim vidljivih rezultata nema. Inače rješenje za korištenje ove kuće, koje je nevažeće, ima Bratić Vojo koji koristi drugu kuću u ulici Majora Gavrilovića bb. U noći 18.03.2001.godine u 21 čas Bratić Vojo sa svojim društvom pravio je probleme u dvorištu u ulici Rade Radića 135, a na istoj adresi nalaze se dvije povratničke porodice Karat Derviš i Čavka Nazif sa suprugom i dvoje maloljetne djece od kojih je jedno srčani bolesnik i koji traži i zahtijeva jedan normalan život, posebno noću. Te noći psovao je Bratić Jovo uznemiravajući porodice da bi uslijedilo razbijanje vrata i stakla, te upad u kuću porodice Čavka, prijeteći i psujući, pri čemu je u isto vrijeme u tom dvorištu bilo više izbjeglica koje ga nisu željeli spriječiti u njegovom napadu na ove porodice. Policija je pozvana više puta da bi došli nakon sat i pol i izjavili da je ovaj incident nevažan jer je on navodno bolesno lice za što mi smatramo da je neistina jer u tom slučaju on ne bi mogao razlikovati izbjegličke i porodice povratnika pa bi napadao u istoj mjeri što nije slučaj. To je već peti put a nadamo se da se više neće ponoviti jer ćemo u protivnom biti primorani da fizički zaštitimo svoju djecu što bi dovelo do nepovoljnog razvoja situacije za sve ljude koji trenutno borave na ovom području.
5. Postoje i mnogi drugi slučajevi kršenja ljudskih prava u manjoj ili većoj mjeri pa Vas molimo da ovaj dopis ne završi negdje odbačen jer se tiče velikog broja porodica, naročito djece kojoj je potrebna zaštita. Smatramo da 2001.godina treba da gleda u svijet i da stvorimo bar mali dio te kulture naročito po pitanju kršenja ljudskih prava i sloboda.”

Dana 22.03.2001.godine                                                   Mještani MZ Vrbanja


Ferhadija ponovo srušena


Hronologija događaja prilikom pokušaja polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci – 07.05.2001.godine


Leci, koji su noć između nedjelje i ponedjeljka zasuli Banja Luku, a kojim se pozivaju, kako je formulisao anonimni autor, “svi Srbi da spriječe postavljanje kamena – temeljca Ferhadije”, otvoreno su najavili šta će se deset časova kasnije zaista i dogoditi u centru Banje Luke – kada je više hiljada militantnih demonstranata spriječilo ovu, mjesecima najavljivanu, ceremoniju.
Uvertiru za nemire pružile su i četničke pjesme, koje su dopirale iz gotovo svih obližnjih kafića (od kojih neki, istina, namirisavši nevolje, nisu  ni otvorili svoja vrata). Posmatrači su u tim trenucima primijetili i jednog demonstranta, koji je u pravcu okupljenih vjernika oko zgrade Medžlisa Islamske vjerske zajednice, visoko uzdigao pečenu svinjsku glavu, nabijenu na improvizirani kolac.
U tim trenucima stotine policajaca, specijalno angažovanih za ovu priliku, pokušavaju da spriječe proboj demonstranata, koji pokušavaju da rasture policijski kordon. Jedan od rijetkih, koji je u tim trenucima uspio da se probije do zgrade IVZ je i Gerhard Jandl, austrijski ambasador, koji je uvidjevši da na glavni ulaz neće uspjeti da stigne do zgrade, krenuo preko poljane na kojoj je nekad bila Ferhadija! No, negdje na sredini poljane, sustižu ga kamenice i bačena jaja iz ruku razjarenih demonstranata.
Samo koji minut kasnije, kada je u zgradu IVZ već stigao i Žak Klajn, razjareni demonstranti, čiji se broj svakim trenutkom uvećavao, probijaju kordon. U tim trenucima, stotinjak najagresivnijih demonstranata prodire u dvorište Medžlisa i počinje batinjanje Bošnjaka, koji su se tu zatekli. Hiljadama posmatrača ostalo je samo da nijemo gleda kako neki srednjoškolac do besvijesti prebija starijeg Bošnjaka, dok većina vjernika, koji su autobusima pristigli iz Federacije BiH, ostaje zabarikadirana u zgradi Medžlisa. U zgradi, u svojevrsnoj talačkoj situaciji, zajedno sa oko četiri stotine vjernika, ostaju i Zlatko Lagumdžija, Jandl i tri ministra Vlade Republike Srpske (Mitar Novaković, Fuad Turalić i Dušan Antelj).
Kada su se diplomate i vjernici sakrili, demonstranti, koji svakim minutom postaju sve brojniji, tako da je njihov broj u tim trenucima mogao da se mjeri i desetinama hiljada, nasrću na vjernike, koji nisu imali vremena da se povuku u zgradu. Ubrzo, na prozor zgrade IVZ neki dvadesetogodišnjak okačio je srpsku trobojnicu. Na ulici ispred zgrade, malo potom, u plamenu, popraćeno burnim aplauzima i skandiranjem hiljada demonstranata, završava i nekoliko ćilima pokupljenih sa platoa gdje je trebalo da se odvija ceremonija polaganja kamena – temeljca.
Oko 14 časova u zgradu IVZ stiže i Mladen Ivanić, premijer RS. Iz zgrade ubrzo stiže dramatično upozorenje Ivanića, koji poručuje da “zgradu neće napustiti sve dok se ne evakuiše i posljednji čovjek”. U međuvremenu, na ulici, situaciju, bez većeg uspjeha, pokušavaju da primire i prvaci Srpske Demokratske Stranke Dragan Kalinić, Mirko Šarović i Dragan Čavić, predsjednik Narodne skupštine, predsjednik i potpredsjednik Republike Srpske. Uzbuđenim glasom Čavić umiruje demonstrante, no oni mu uzvraćaju poklicima: “Nećemo džamiju!” I dok mu jedni aplaudiraju, neki čovjek iz mase dobacuje ”A gdje ti je Dobrinja!?”
Policajci su samo nijemo posmatrali kako demonstranti nasrću na nekog vjernika, koji je pokušao da pobjegne ulicom prema tvrđavi “Kastel”. Ilustracija za sličicu mraka, koji je tada vladao u Banjoj Luci: kada je rulja već sustigla jadnog čovjeka i oborila ga na asfalt, zaštitio ga je neki srpski ratni vojni invalid bez prstiju na jednoj ruci i spriječio da se batinjanje nastavi.
Ali, razjareni demonstranti, u nedostatku povoljnijih meta, tada napadaju autobuse kojima su se dovezli vjernici iz Federacije, pa ih tako, nedugo zatim, pale naočigled stotina policajaca. Dok je plamen polako zahvatao prvi autobus, koji se našao na udaru, proboj su, mada bez uspjeha, pokušali i vatrogasci. No, demonstranti su ih spriječili u toj nakani, tako da vatrogasci nisu ni smjeli da se približe autobusima iz kojih je već počeo da kulja gusti crni dim. Crni bilans: u potpunosti je izgorjelo šest autobusa i jedan kombi. U plamenu su se ubrzo našla i dva blindirana mercedesa diplomatskih tablica. Dopisnik Radija Herceg Bosne, uzbuđenim glasom, mobilnim telefonom u tim časovima u redakciju odašilje dramatičan izvještaj: “Banja Luka gori!”
Nekoliko časova nakon paljenja autobusa, momci u crnim košuljama izlaze iz bijele zastave 101 i puštaju iz bijele vreće prase, koje je, nedugo potom, paslo travu na zemljištu na kome je predviđeno polaganje kamena – temeljca za Ferhadiju!
Među okupljenim demonstrantima, čiji se broj neprestano uvećavao, pronosi se glas: “Ajde da razbijamo muslimanske radnje”. Prva je bila na udaru pekoteka u neposrednoj blizini zgrade IVZ, čiju radnicu, pogođenu kamenom, izvodi nekoliko građana. Grupa srednjoškolaca, koji su taj dan mahom bježali iz škola, kako bi se pridružili demonstrantima, odlaze dalje u grad da lupaju radnje. Neke nezvanične informacije, ipak, govore da su tri srednje škole u Banjoj Luci raspustile učenike rano ujutro – što bi moglo da bude pokazatelj da iza nasilja na ceremoniji polaganja kamena – temeljca stoje dobro pripremljeni scenaristi. Na to ukazuju i već pomenuti leci, te pripremljene zastave, prase, pečena svinjska glava.
Ostatak okupljenih, uz mahanje četničkim zastavama i skandiranje tipa : “Ovo je Srbija”, budno čeka izlazak vjernika na izlazu iz zgrade.
U međuvremenu, počinje komplikovana akcija izvlačenja talaca iz zgrade IVZ. Po svemu sudeći, taktika je pošla ovim redom: dok na jednoj strani ulice prvaci SDS pokušavaju da primire narod, na sporedna vrata zgrade IVZ u kombijima, pod zaštitom dobrano naoružanih pripadnika Specijalne brigade policije RS, evakuišu se stotine vjernika. Sukcesivno, u manjim grupama, policija je smještala vjernike u vozila da bi ih sklonila u školu Ministarstva unutrašnjih poslova u banjolučkom naselju Mejdan / Obilićevo. Iz zgrade IVZ posljednji su, oko 18.30, izvučeni Zlatko Lagumdžija, ministri i premijer RS, koji su prebačeni vozilima Vlade Republike Srpske.

Nazad

 
Design by BuonArte.com
© Gfbv Bosna i Hercegovina All rights reserved
Trampina 4 / IV, 71000 Sarajevo, tel.: ++387 33 213 707, fax: ++387 33 213 709, e-mail: gfbv_sa@bih.net.ba, www.gfbv.ba
Društvo za ugrožene narode za BiH