Novosti

26-06-2015 13:30

Uz obilježavanje 26.juna - Medjunarodnog dana borbe protiv svih oblika torture Skandalozno je da država BiH i pored sudski utvrdjenih činjenica neusvajanjem Zakona o pravima žrtava torture negira postojanje logora i njegovih žrtava...

Detaljnije...

15.maja 2002. godine


Istinom do pomirenja


Dejtonski mirovni sporazum zaustavio je rat i uspostavio “kontrolisani“ mir u BiH. Međutim ovaj sporazum o miru ne sadrži u sebi i odredbe o ponovnoj izgradnji povjerenja i pomirenju. Inače o pomirenju se rijetko govori, a kada se to desi onda su to najčešće glasovi koji ne dolaze od strana u sukobu. Pomirenje podrazumijeva da bivši neprijatelji pronađu osnovu za zajedništvo i novi život. Pomirenje je tako proces u kojem se realnost konflikta tretira u perspektivi budućnosti.
U procesu pomirenja treba imati na umu da se prošlost mora posmatrati na takav način da se lokalno društvo i ljudi koji žive u njemu mogu susresti  sa budućnošću licem okrenutim naprijed, a ne nazad. U ovom slučaju pomirenje je preduslov za trajni mir. Ono nije izolovano od prošlosti.  Pokušaj da se prošlost sahrani po pravilu je etički neprihvatljiva za narod koji je bio izložen ozbiljnim nasiljem nad ljudskim pravima. Procesi pomirenja se susreću sa prošlošću, postavljajući pitanje o istini. Ona mora razjasniti: šta je istina – šta se desilo?
Svako društvo ima svoj režim istine. Svoju važeću politiku istine. To su one “istine“ koje čovjek prihvata i uzima za tačne. Istina je nešto oko čega se  politički i drugi subjekti u jednom društvu bore. Nešto što čas jedni čas drugi kontrolišu. Ona ne odgovara faktičnom stanju i promjenjiva je upravo zbog toga što je objekat kontrole i ima svoj vijek trajanja.
Gledano u našem kontekstu kontrola istine omogućuje  i  kontrolu  predrasuda, mržnje, zaborava, oprosta i pomirenja. Ovakva društva imaju egzekutore koji prerađuju i koriguju istinu prema potrebi.
Istina mora izaći na vidjelo čak i onda kada formalno pravda ne može biti zadovoljena. Istina može biti shvaćena i kao dio pravde. Međutim danas svaka država nastala raspadom bivše Jugoslavije ima svoju istinu (osim BiH koja ima tri istine) o događajima vezanim za protekli rat. Tako je za Bošnjake Srebrenica okupirana i desio se genocid, dok Srbi tvrde da se ništa nije desilo i da je Srebrenica oslobođena. Sličan primjer je i sa Vukovarom ili konfliktom na Kosovu ili operacijom “Oluja“. Rodbina nestalih i ubijenih će često postavljati pitanje o njihovoj sudbini, dok će drugi nerado govoriti o tome kao nečemu zašto oni lično ne snose nikakvu odgovornost: prognanici će govoriti o svojim stradanjima i gubitku, dok će “oni drugi“ reći da niko nije prognan i da  “su oni otišli svojevoljno“.

Na osnovu ovakvih shvatanja i jedni i drugi izvlače zaključke, grade svoja držanja i prave planove. Zbog toga će pitanje minimuma zajedničke saglasnosti među stranama u sukobu o onome što se desilo, godinama biti i dalje veliki izazov. Istina nije van pomirenja nego jedan aspekt pomirenja. Pomirenje je izvanredno veliki, skoro nedostižan cilj, kako za čovjeka pojedinca, tako i za zajednicu kojoj pojedinac pripada. Jer to nije samo iscjeljivanje sjećanja, traženje, iznuđenje i prihvaćanje oproštenja, već ujedno i mijenjanje nabolje onih struktura konkretnog društva, koje su izazvale, poticale i podržavale nasilje i bezakonje i počinile nepravdu i zločine. Da ponovno dođe do temeljitog pomirenja među ljudima i narodima BiH, da dođe do gradnje mostova suživota među susjedima, potrebno je da se svi kojih se to tiče – konkretno – ovdašnje lokalno stanovništvo – međusobno prihvate uz uvažavanje međusobne različitosti. Istinsko pomirenje pretpostavlja konkretnu krivicu, konkretnog krivca i konkretnu žrtvu. Zato su krivica ali i odgovornost individualni, a ne kolektivni.
Ratne zločine počinile su sve strane u sukobu u BiH i Hrvatskoj. To je jedna žalosna činjenica, na koju tužilaštvo i pravna praksa Tribunala u Hagu ukazuju mnogo autoritativnije i sa više ravnoteže nego što su druge međudržavne organizacije imale mogućnosti da urade. I pored toga, realitet je da je u praksi Tribunal optužio samo bosanske Srbe za počinjeni genocid nad Bošnjacima. Prema izvještajima Tadeusa Mazowijeckog, specijalnog izvjestioca za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji kojeg je imenovala Komisija UN-a za ljudska prava, 80% svih povreda ljudskih prava i ratnih zločina u BiH počinile su srpske trupe.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su i mnogi Srbi bili žrtve rata u BiH. To su oni koji su bili zloupotrijebljeni, ili pak oni koji su šutjeli kada su njihovi sugrađani, muslimani i katolici odvođeni i likvidirani. Desetine hiljada mladih muškaraca dezertirali su kako ne bi postali saučesnici u zločinu. Drugi su se suprostavili Karadžićevim trupama i platili to svojim životom. Mnogi su pomogli svojim susjedima Bošnjacima u bijegu, ili su ih skrivali. Neki su otišli u druge zemlje s rođacima ne Srbima. Dijelili su sudbinu izbjeglih i prognanih, ili su istrajavali u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Bihaća i drugih. Ne znamo koliko je stotina bosanskih Srba poginulo u glavnom gradu BiH od granata generala Mladića. I Srbi u Sarajevu nalazili su se katkad u bezizlaznoj situaciji. Bombardirala ih je srpska armija i proganjale su ih nasilničke terorističke bande iz Cacine brigade, koje su ubijale i Bošnjake i Hrvate
U procesu pomirenja pitanje krivice je neizbježno. Za počinjene zločine svakako najveću odgovornost snose oni koji su imali najveću vlast, a to su političke vođe. Ipak krivica se ne može tako pojednostaviti i reći da su krive samo vođe, njih nekoliko, a da su desetine hiljada izvršitelja bili na to natjerani. I oni koji su izdavali naređenja i oni koji su ih izvršavali su krivi. Posebno je pitanje ratnih zločina. Njihova identifikacija treba da bude zadatak za svaki narod pojedinačno. Odgovornost za proces identifikacije ratnih zločina ne leži samo na Haškom tribunalu. Pravni obračun ili procesi čiji je cilj otkrivanje, pozivanje na odgovornost i kažnjavanje ratnih zločinaca doprinosi stvaranju socijalnog prostora u kojem se ozdravljenje, ponovna izgradnja povjerenja i pomirenje mogu odvijati. Ovakav proces se otvara javnim priznanjem od strane aktuelne vlasti da su se zločini desili i stvaranjem arene za individualizaciju krivice, koja žrtvi daje zadovoljenje i doprinosi pozitivnom razvoju društva.
Većina stanovništva na području bivše Jugoslavije je na ovaj ili onaj način osjetila posljedice prošlih ratova. Milioni ljudi su bili izloženi organizovanom nasilju i etničkom čišćenju. Ljudi koji su bili u životnoj opasnosti stavljeni su pred masu nemogućih “izbora”. Bili su nemoćni, isfrustrirani, zbunjeni i očajni. Doživjeli su gubitak nečega ili nekoga bliskog, gubitak mogućnosti donošenja odluka i kontrole nad životom, samostalnosti i nezavisnosti, socijalni sram, gubitak časti i ljudskosti, probleme sa najbližim i probleme sa djecom. Kratko rečeno ljudi su nepovratno  pomjereni iz svojih života i jedino što mnogi od njih rade da ustaju i liježu sa svojim uspomenama. To što se dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije ne treba nazivati tragedijom, nego zločinom što svima daje obavezu da insistiraju i rade na otkrivanju i kažnjavanju zločinaca. Kažnjavanje ratnih zločinaca predstavlja zadovoljenje pravde bez koje nema ozdravljenje društva niti trajnog mira.
Pokušaj da se previdi potreba za pravdom u jednom konfliktu više puta pokazao se kao izvor novih konflikata. Iskustva su pokazala da odustajanjem od pravde (u ime pomirenja) između ostalog i davanjem amnestije nisu postignuti željeni rezultati. Isti je slučaj i sa zaboravom. Mnoge žrtve su iritirane time što oni koji govore o ponovnoj izgradnji povjerenja i pomirenju traže da se zaborave žrtve zločina. Iako su svjesne potrebe za ponovnom izgradnjom povjerenja i pomirenja, kao nečega što duguju svojoj djeci, žrtve nisu spremne da odustanu od pravde, da se odreknu sjećanja i pristanu na zaborav.
Da se primaknemo mogućnostima pomirenja moramo se suočiti sa onim što se dogodilo u bliskoj prošlosti. U tom suočavanju od velike pomoći bit će nam Komisije za istinu i pomirenje koje crpe iskustva zemalja koje su također preživjele ratove i užasne zločine, kao što je Južna Afrika i Latinska Amerika.


Mićo Carević

ISTINOM DO POVJERENJA

Proces povjerenja i pomirenja iće teško i sporo, zavisno od toga hoće li se ostvariti stihijski, ili organizovano i razumno. Do povjerenja i pomirenja se ne može doći ako se ne stigne do istine što se dogodilo u proteklom ratu i zašto? Istina je jedina istorijska vrijednost. Sada, manjeviše, imamo nekoliko istina: srpsku, bošnjačku i hrvatsku i istinu Evropske zajednice. Svako brani svoju istinu, a istina može biti samo jedna. Na putu do istine postoje veliki sprudovi.
Do istine se može doći putem triježnjenja i izlaska iz nacionalističke ekstaze i stvaranja nove svijesti. Sadašnja svijest je iracionalna, raspamećenje – jedno besvjesno stanje. Na ovoj svijesti ne može se učiniti ni korak naprijed. Jer, međunacionalni odnosi u BiH od 1991.godine do sada su do te mjere uznemireni, zaoštreni, isključivi, ne vidi se kada će se smiriti i postati tolerantni i prihvaćeni kao zajednički život, inače tri naroda nemaju drugu šansu.
U BiH su prisutna dva međunacionalna odnosa: jedan među običnim ljudima kojima je dosta svega, drugi – u vrhovima nacionalnih partija koje potpiruju međunacionalne odnose, i na tome egzistiraju. Bila je strateška greška predlagača Dejtonskog sporazuma koji su glavne aktere rata u BiH zadužili da izvlače iz posljedica.To je kao kad bi povjerio kozi da čuva kupus! To je bila imbecilna odluka, ako nije namjerna jer oni koji su narod gurnuli u ambis, ne mogu da ga izvlače. Uostalom, to je dosadašnje sprovođenje Dejtonskog sporazuma potvrdilo.
Ostaje pitanje: Koje su to sile uspjele da do te mjere zavade narode, zaoštre međunacionalne odnose u BiH koji su vjekovima bili tolerantni, prijateljski, komšinski, da je Bih bila uzor  međunacionalnih odnosa. Bila je krilatica: Kakva je to država koja Bosne nema! BiH je vjekovima stvarala jedan identitet, nepoznat u Evropi, i mnogi su vjerovali da u njoj do rata neće doći.
Jedan od bitnih uzroka ovog stanja je u tome što se ovdje više od sto godina proizvodilo više istorijskih događaja nego što ih je BiH mogla staviti pod svoju kontrolu. Ti događaji mnogi nisu bili njeni. Pođimo od Berlinskog kongresa 1878.godine, aneksije 1908.g, prvi svjetski rat, stavaranje Kraljevine Jugoslavije, drugi svjetski rat, borba protiv fašizma, stvaranje nove Jugoslavije, socijalistička izgradnja, koja je odredila nove društvene tokove, bez adaptabilne sposobnosti miliona, rušenje Jugoslavije, pojava nacionalnih pokreta, koji su procese okrenuli na glavu (kao pijetla na krovu). Mnogi od tih događaja išli su mimo naroda BiH. Za ta zgnusnuta istorijska zbivanja nije bilo snaga koje će reagovati racionalno, već iracionalno, pojave su preticale oblike trezvenog ponašanja i razumnog razmišljanja. Sile zla bile su brže i efikasnije, jer su one bile samo za rušenje, a ne građenje, kao što je bilo 1990 / 1991.godine. Umjesto građanskih pokreta, pojavili su se nacionalistički u svojim ekstremnim nakaznostima. Nacionalizam je duboko prodro u mehanizam podsvijesti ljudi i izrazio se u pijanoj nacionalističkoj ekstazi i pojavio se u svirepim oblicima uništavanja drugih naroda i civilizacija.
Prvi avangardni ešalon nacionalista činio je ološ: kriminalci, neradnici, vucibatine, imbecili, retrogradni dio društva. Oni su se pojavili kao SOS, HOS, MOS – dobili oružje od nacionalističkih vođa, imali su odriješene ruke da rade šta hoće, slično njemačkom SS, i pravili su pustoš. Inače, rat je vođen bez elementarnih pretpostavki: bez države, bez strateških ciljeva, bez vojne organizacije hijerarhijski ustrojene, vođen je rat «svih protiv svih». BiH je bila eldorado za divljačko ponašanje. Međunacionalni sukobi su vođeni između loše dirigovane i vođene vojske na sve tri strane, u čijoj pozadini su harale paravojne formacije, ničim neograničene. Sudbina građana drugih nacionalnosti od njih je ovisila. Ove formacije su uspjele da rastjeraju i pod njihovim pritiskom od e preko dva miliona građana BiH u preko 40 zemalja od Australije do Islanda, od kojih se 720.000 porodica, prema nekim procjenama, neće nikada vratiti. Povratak je do sada ispod očekivanja najvećih pesimista, čime se obrnutim redom vrši etničko čišćenje. Oni koji se vrate ne nađu svoje ulice, ni ustanove, ni trgove, ni gradove. Na primjer, umjesto Gornjeg Šehera nađu Srpske toplice, umjesto Šehitluka je Banj brdo, umjesto Mejdana je Obilićevo, umjesto Budžaka je Lazarevo. Izbjeglica se vrati poput Robinzona: on ubrzo prodaje imovinu i odlazi.
Preko retardiranih oblika nacionalisti misle da su ostvarili nacionalnu emancipaciju; to se pokazalo kao nacionalno ludilo, demokratske snage su zamijenjene nacionalističkim, stvoren je mit o vlastitoj naciji, njenoj veličini, zaslugama, što je navodno, do sada potcjenjivano, iz čega se izrodila agresija i psihopatologija.
Iz svega što se ovdje desilo možemo zaključiti da ovo područje nije imalo normalne istorijske procese, da smo ostali periferija Evrope, da smo u proteklom ratu praznili svoje istorijske frustracije. Ovdje su se više od 200 godina miješale i sukobljavale velike sile i zaustavljale nas u razvoju. To Evropa izgleda još uvijek nije naučila. Sada bi trebalo da nam pomognu da se brže izvlačimo iz ovog stanja. A humane i patriotske organizacije da rade na stvaranju nove svijesti.
Narodi BiH nemaju savremene inteligencije koja je na kursu nužnih istorijskih procesa. Ona se ukopala u svoj retrogradni interes i odatle puškaraju jedna na drugu. One uživaju u svojim tribalama i to smatraju visokim nivoom nacionalne slobode i emancipacije. Zato i nemaju potrebe da same sobom u miru održi intimni razgovor i vide šta su učinile u proteklom ratu, da to priznaju i traže pomirenje.
Entiteti i kantoni su male kritične mase koje ni pod najpovoljnijim uslovima ne mogu da egzistiraju bez povezanosti sa okolinom, pogotovo da se izvlače iz sadašnjeg katastrofalnog stanja.
Žene u BiH čine 52 % populacije. Do sada su bile drugi politički ešalon. Vrijeme je da se probiju na političku pozornicu i da postanu bitan faktor društveno-političkog sistema. Na jesen idu izbori, vrijeme je da organizovanije nastupite i da udarite šakom o sto, da birate ljude, sposobne i moralne, a ne mamlaze i reprezentante  političke oligarhije.
Završiću riječima Platona, povodom suđenja Sokratu, oko 350. godine p.n.e.
«Narod se nalazi na dnu provalije, gurnut na prevaru. Sila je nadvladala zakon i razum i pretvorila se u tiraniju. Sve što se desilo je trijumf ludila nad razumom, našto je narod pristao.»
Uporedite ove riječi sa našim stanjem.


Slavica Kosanović
«Žene to mogu» - Banja Luka

«Ja sam Slavica Kosanović. Pripadam udruženju «Žene to mogu». Sam naslov može biti uvod u ovo moje kratko izlaganje na temu izgradnje civilnog društva i demokratije, mi žene to možemo raditi.
Kažu da je demokratija «kad nisi zatvoren zato što si slobodan» ili kako ja kažem «smjeti reći ono što nisi smio», a mi smo se sakupile da razgovaramo o istini i da našim djelovanjem radimo na pomirenju.
Temelje svake države čini tronožac od tri segmenta:
- vladin
- biznis
- civilno društvo koje mi predstavljamo.
Bilo koji od ova tri segmenta ako ne funkcioniše kako treba, država se urušava.
Živimo u veoma teškom vremenu, pritisnuti sa ekonomskom situacijom koja nas je na cijeloj teritoriji BiH dovela na ivicu siromaštva, nezaposlenošću, nemogućnosti povratka na svoja ognjišta, pokidanim porodičnim vezama, nemogućnosti ostvarivanja – ponekad osnovnih ljudskih prava.
Iza nas je pustoš. Bio je rat, težak i krvav. Rane su kod sviju nas još uvijek svježe. Svaka od nas nosi neku traumu.
Pritisnuti smo raznim politikama, koje na putem medija uskraćuju istinske informacije. Da bi promijenili postojeće stanje mi se možemo držati formule o aktivnom učešću građana u demokratskim procesima. Nemože biti napretka ako ne stvorimo odgovornim sva tri segmenta koja sam pomenula.
Zahvaljujući slobodnim i nezavisnim medijima, osjeća se značajni pomak u informisanju, pa tako polako ali sigurno brišemo iz pamćenja zablude kojima smo svi skupa zavedeni.
Da bi iz ove Konferencije dobili pozitivne zaključke i smjernice za naše dalje djelovanje, predlažem da ostavimo da istoričari pišu istoriju, a mi da krenemo sa snagom i voljom koja je u nama naprijed.
Pri tome ne mislim da o događajima iz prošlosti ne treba razgovarati ili «nešto skrivati ispod tepiha», ali život nas tjera da gradimo bolje sutra nego što je danas, a ne prošlost..
Osnovni moto našeg rada je djelovati zajednički. Nadam se da će danas ovdje biti mnogo prijateljskih razgovora sa dobrim namjerama.
Moramo biti aktivni.
Pozivam Vas da u diskusijama koje će uslijediti, otvorite svoja srca jer danas za nas nema «tabu tema».
- Razgovarajmo o religiji i religioznim osjećanjima, jer vjera daje jačinu i snagu, da društvo ide određenim pravcem, a taj pravac je ljubav prema svom životu i životu drugih.
- Razgovarajmo o našoj djeci, o uticaju porodice i društva na njihov sveukupni razvoj.
- Razgovarajmo o ulozi i zadacima nas žena kao nosioca progresa u ostvarivanju pomirenja na cijeloj teritoriji BiH.
- Razgovarajmo o povratnicima u oba entiteta, o njihovim problemima koji ih čekaju kada se vrate.
- Razgovarajmo o medijima.
- Razgovarajmo u uključivanju naše zemlje u evropske integracije.
- Razgovarajmo o odgovornosti izabranih predstavnika kao i o odgovornosti nas građana.
- I na kraju razgovarajmo o uspjesima koje su naše organizacije  postigle kako bi na tim temeljima izgradili moto: Naša pobjeda je – vaša pobjeda.
Konferenciji želim uspješan rad iz koga ćemo svi skupa izaći sa smjernicama za dalje djelovanje.»

Bosa Rakić
KLUB 15 – 100

«Udruženje građana KLUB 15 – 100 osnovan je na inicijativu MHO CARE International – Kanada i aktivista iz Mjesnih zajednica koji su sarađivali sa CAREom na realizaciji njihovog humanitarnog programa, uz saglasnost organa MZ i Izvršnog odbora grada Banja Luka.
Adaptaciju prostora u kojem je Klub smješten pomogla je kanadska i norveška vlada. Klub je počeo sa radom oktobra mjeseca 1998.godine.
Programska orijentacija Kluba je rad na prevazilaženju generacijskih razlika, uzajamnost i pomoć mladih starima i obrnuto starih mladima, zatim psihosocijalna pomoć materijalno ugroženima, demokratizacija, međunacionalna tolerancija i kvalitetniji suživot.
U svim aktivnostima Kluba uključeni su građani svih nacionalnosti, kao i građani koji su raseljeni iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine a također i Banjalučani koji su za vrijeme rata otišli iz Banja Luke i sada se vraćaju.
U toku je program «Zdravo komšija» koji radimo sa Javnim Klubom iz Banja Luke, a sadržaj programa je druženje penzionera uz ručni rad. Srijedom se druže žene različitih nacionalnosti, godina i profesija, razgovaraju o svim životnim problemima i rade ručne radove koji su najbliži njihovim sklonostima. Četvrtkom se druže muškarci, također svih nacionalnosti, rade uz razgovor.
Svakodnevno od 9 do 15 časova u Klubu su prisutni članovi šahovske sekcije i drugi građani koji se druže uz neku od društvenih igara.
Klub 15 – 100 je jedan od organizatora Kastel Festa koji se održava već pet godina na Kastelu u Banja Luci.
Naš doprinos međunacionalnom pomirenju je kontinuirano druženje sa građanima svih nacionalnosti te u tom smislu nastojimo ostvariti saradnju sa udruženjima i organizacijama iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Uspješno su gostovali na Kastel Festu Pozorišni teatar Travnik i Izbjeglički Kamp Zenica sa ručnim radovima i drugi.
Naš budući rad će također  biti baziran na multietničnosti, ravnopravnosti polova i bez barijera među generacijama.
Ovo je samo mali dio aktivnosti koje smo mi obavili u našem radu.
Udruženje građana «Klub 15 – 100» je otvoreno, izvolite, dođite da razgovaramo o svim temama.»


Mirsada Delnezirević
«Fatma» - Banja Luka

Uvažene dame, cijenjeni gosti,

Čast mi je biti sudionikom konferencije u Banjaluci na temu» Istinom do pomirenja» koju organizuje Društvo za ugrožene narode za BiH u saradnji sa organizacijama iz Banja Luke «Klub 15 – 100», «Žene to mogu», «Vrbanja 2001» i «Fatma».
Želim da u svoje ime i u ime moje asocijacije zaželim uspješan rad i boravak u našem gradu.
Istina je, BiH je bila zemlja suživota i zajedničkog poštivanja, vjerskih, kulturnih i nacionalnih prava njezinih stanovnika.
Istina je da su podjele i sukobi uvijek poticani od strane ekstremnih i nacionalnih i ideoloških programa.
Istina je da su godine 91 – 95 bile godine more i neprekidnog straha koji ne bih željela da se bilo kome, bilo gdje i bilo kada ponovi.
Istina je da će ovaj rat u crno zaviti ne samo porodice, nego i cijele nacije.
Istina je da su ljudske vrijednosti i ljudski suživot bili svedeni na minimum.
Istina je da su se mnoge porodice iselile iz ovog grada iako su ih za njega vezale najljepše uspomene.
Istina je da su svi napuštali stanove, prijatelje i grobove svojih najbližih da bi ostatk života proživjeli u tuđoj zemlji.
Istina je da su u Banja Luci srušene džamije, njih 16, među kojima je i ljepotica islamske kulture «Ferhadija».
Istina je da je to neko naredio, a onaj ko je to naredio u stanju je uništiti čitavo čovječanstvo koje pripada toj naciji.
Istina je da su intelektualci Banja Luke šutjeli, bolje reći nijemost ljudske savjesti.
Istina je da sam se prepala šta će ostati od ovog grada ako se nastavi sa ovakvim poslom.
Istina je da onaj koji ne poštuje svoju vjeru ne može poštovati ni tužu.
Istina je da je Banja Luka bila unakažena, osakaćena, život u njoj besmisao.
Istina je da sam se osjećala strancem u svom gradu.
Mučno je kada se čovjek osjeća strancem u vlastitom gradu.
Istina je da nema nigdje više boli, patnje, zločina na manjem prostoru i u kraćem vremenu, kao što se desilo u BiH.
Istina je da se ovdje desio zločin. Desio se genocid. Istina je gorka, bolna. Svi ćemo morati progutati gorku pilulu istine i svako na svoj način odbolovati boli ovoga rata što su nam ga nanijeli zločinci.
Istina je da su zločinci svojoj djeci nanijeli veću bol nego djeci žrtvama rata. Koliko god skrhana djeca žrtava će moći dostojanstveno koračati, dok djeca zločinaca nosiće preveliko i preteško breme na svojim ležima.
Istina je dejtonska BiH je sastavljena iz dva entiteta.
Istina je da se Dejton ovdje ne sprovodi.
Istina je da prognanicima iz grada gdje nije bilo rušenja i paljenja i nakon sedam godina nije dozvoljen pristup privatnoj imovini.
Istina je da je svugdje u Evropi pravo na privatnu imovinu zagarantovano.
Istina je, tvrdim da je ovo izdaja Dejtona i da oni koji su sad zaduženi da ga sprovedu, to neće uraditi.
Istina je da trebaju neki novi ljudi koji će s mrtve tačke pokrenuti povratak. Za brži i masovniji povratak pored novih ljudi zahtijevamo i agresivniji i energičniji stav OHR-a i OSCE-a.
Neopisiva su poniženja prilikom ostvarivanja svojih imovinskih prava koja doživljavaju prognanici u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica.
Istina je da je to sračunato maltretiranje.
Bez obzira na sve ovo, mi se vraćamo.
Snaga mira i pomirenja leži u srcu Bosne i Hercegovine koja nije iznevjerila  svoju dušu blagosti i topline za sve ljude koji je osjećaju svojom. Nije moralno vlastiti grijeh pripisati žrtvi. Treba biti hrabar, prihvatiti povijesnu odgovornost i nužnost zajedničkog sudjelovanja svih evropskih naroda u oblikovanju nam zajedničke budućnosti, ako ne zbog nas, onda zbog naše djece.
Svugdje ćemo pružiti ruku pomirenja, jer veličina jednog čovjeka i jednog naroda je u spremnosti za oprost. Mislim da je to naša veličina, a ne slabost.
Vraćanje izbjeglog i raseljenog stanovništva je interes sva tri naroda. Smatram da je povratak početak vraćanja  povjerenja i međusobne tolerancije.
Smatram da je odlika moga grada i svih gradova u BiH multikultura i multinacionalnost.
Banjalučanin voli sve ljude u njoj, Vrbas i kulturu svih naroda i narodnosti u njoj.
Oni koji su rat iskusili neće ga zaboraviti, oni koji nisu doživjeli bol i patnju nemaju šta oprostiti, oprostiti mogu samo jaki duhom.
Bošnjaci ovih prostora pamte teške slike naše povijesti i lijepe prilike naše slobode.
Bolno je naše sjećanje na masovna stradanja, silovanja, lijepo je naše sjećanje na njih, poštivanje različitosti.
Naš san je da se ružne slike ne ponove više.»


Emina Obradovac, Udruženje žena povratnica «Vrbanja 2001»

«Zovem se Emina Obradovac i predsjednica sam Udruženja žena povratnica «Vrbanja 2001». Prije svega želim da pozdravima i zahvalim se uvaženim gostima koji su danas sa nama.
Udruženje žena «Vrbanja 2001» je nevladina i nestranačka organizacija koje je registrovana u 2001.godini a zasniva se na principima građanskih sloboda poštovanja i uvažavanja svake ličnosti, ravnopravnosti i humanijih odnosa među ljudima, iznalaženju rješenja za mir i sigurnu budućnost svih ljudi a posebno djece i omladine, pravnu zaštitu fizičkog integriteta i dostojanstvo žene, zaštitu majke i djeteta, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, pomoć bolesnim, starim i iznemoglim osobama.

Organizujemo u zimskom periodu kurseve pletenja i veza, a u ljetnom periodu smo angažovane na programima sijanja u plastenicima i sličnom. Radimo na čuvanju kulturne baštine, stvaranju uslova za obrazovanje i napredovanje talentovanih žena i omladine.

U protekloj godini dana sve aktivnosti Udruženja žena «Vrbanja 2001» bile su usmjerene povratku, kako i što brže doći do svoje imovine, pronalaženju prostorija za rad te finansiranje, okupljanju djece, organizovanju instruktivne nastave te kursa na računarima. Tu su bile i aktivnosti ručnog rada tri puta sedmično, poljoprivredni radovi kao i potpisani ugovor sa Vega Fruitom iz Gračanice. Bile smo angažovane također na nabavci sjemenskom materijala za proljetnu sjetvu.

Organizovale smo okrugle stolove na razne teme.
Slijedeće aktivnosti Udruženja «Vrbanja 2001» bit će egzistencija i zajednička borba za bolje sutra sviju nas.
Naš zajednički moto danas je «Istinom do pomirenja», Kažu da negdje postoji mjesto pravnog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što je među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, vraća se sve što je oteto, ispravlja sve što je ikad bilo nepravedno i pogrešno. Tu se pitanje ljudskog postojanja, ukoliko zavisi od čovjeka, do kraja rješava. To je mjesto gdje istina sija kao sunce, a pravda caruje. Može li biti da takvo mjesto zaista postoji? A ako postoji kako doći do njega?
Ono je ovdje među nama. Budimo hrabre, iskrene, postojane, razumne i pravedne, i istina će biti svuda gdje naša noga kroči i naš glas progovori.»  


Sajma Gajetić «Žene to mogu»

«Ja sam Sajma Gajetić, predsjednica Udruženja «Žene to mogu», nevladine i nestranačke organizacije, osnovane 22.04.2002.godine. Prije što Vam u nekoliko rečenica kažem o ciljevima i zadaćama našeg udruženja, a posebno naše stavove vezano za današnju temu, dozvolite mi da pročitam dva mišljenja o ženama koje su dale uvažene i nama poznate dvije dame, a to su:
1. Gospođa Swannee Hunt, bivša ambasadorica SAD u Austriji koja kaže: «Budućnost kakvu želimo ne možemo izgraditi bez učešća žena, a one će svoj doprinos moći dati samo ako imaju jednaka prava, jednaku zaštitu i fer priliku na svim nivoima  društvene politike i ekonomske moći.»
2. Gospođa Elisabeth Rehn: «Žena mora biti osoba i nježna i čvrsta, koja zna i može nalaziti takva rješenja koja su korisna čak i za ljude koji imaju različite interese.»

Cijeneći stavove kao i stavove drugih cijenjenih žena iz naše sredine, te sagledavajući probleme i interese naše žene i porodice, Udruženje «Žene to mogu» postavilo je sebi jasne ciljeve i zadatke u Programu rada.
Oni se temelje na opštoj Deklaraciji o ljudskim pravima UN a to je:
- poštivanje svake ličnosti, građanskih sloboda
- ravnopravnost i humaniji odnos među ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku i socijalnu pripadnost

Programske zadatke usmjerili smo na tri područja:
4. Jačanje civilnog društva kroz demokratske procese
5. Socijalno-humanitarni rad
6. Kulturno stvaralaštvo žena

U periodu od godinu dana, bez prostora za rad, bez ikakvih materijalnih sredstava, uz čist volonterski rad, uradile smo dosta:
- Organizovale smo 4 vrlo uspješna Okrugla stola na teme:
4. Nasilje nad ženama
5. Pravo žene da se bori za svoja prava
6. Uloga porodice u formiranju mentalno zdrave mlade ličnost i dr.
  
- Održale kurseve veza, heklanja i pletenja kao i dvodnevnu izložbu ručnih radova za građane.
- Priredile smo dva uspješna humanitarna koncerta.
- S prigodnim poklonima posjetile djecu Dječijeg doma «R. Vranjčević» i Dom starih.
- Provele smo vrlo uspješnu anketu među učenicima Ekonomske škole «Značaj volonterskog rada» i dr.

Cijenimo da smo udruženje koje se uistinu želi boriti životnim problemima žene i porodice, od kojeg će ona imati svoje interese, potrebe i stvaralaštvo za dobrobit nje, porodice i društva.
Poznato je da naša populacija u ukupnom broju stanovništva čini 52 % u RS i u BiH, da je jedan manji  broj žena uključen u organe vlasti i političke stranke, a da je najveći dio žena ostao na marginama, prepušten sam sebi i svojim problemima. Cilj nam je da kroz svoje Programske zadatke vratimo ženi dostojanstvo i samouvjerenje u njezine sposobnosti, da i ona može graditi bolji i ljepši život sebi i porodici u kojem će vladati mir, ljubav i sreća.

Što se tiče stavova naših, vezano za temu «Istinom do pomirenja», počet ću sa jednom metaforom:
Žene su kao sniježne pahuljice. Sama svaka se može istopiti, ali zajedno smo LAVINA koja može mnogo toga pokrenuti ali i zaustaviti.
U ovom surovom ratu niko nas nizašto nije pitao, a podnijele smo najveći teret. Grobovima naše djece, muževa i rođaka prekrivena je Bosna i Hercegovina, uništene su brojne porodice i materijalna dobra i na stotine hiljada ljudi raseljeno i izbjeglo po bijelome svijetu.
Ako se iskreno zapitamo kome je bilo teže, onima koji su ostali i preživjeli ovu ratnu gogotu (mislim na sve naše narode, ili na one koji su sa kesama u ruci otišli u nepoznato) teško bi pronašli pravi odgovor, jer svako je preživio svoju DRAMU, odnosno obični ljudi su najviše stradali.
I zašto onda ne pogledati istini u oči i postaviti sebi pitanje: Hoće li žene BiH i ubuduće rađati djecu i sinove, slati ih u rat zbog nečijih ličnih interesa?
Ili ćemo biti lavina koja če pokrenuti demokratske procese u BiH i uključiti se svojim znanjem i sposobnošću u sve sfere društvenog, političkog i ekonomskog života; stvarati našoj mladosti sretniju budućnost i život dostojan čovjeka.
Moramo smoći snage i prevazilaziti strah, mržnju, netrpeljivost, a unositi u svoju dušu porodicu, komšiluk, sredinu u kojoj živimo, poštovanje, toleranciju i suživot. Ovo naročito zbog onih koje nema i budućnosti svih naših naroda.

Pročitala sam na jednom od brojnih spomenika poginulih mladića poruku: «Znam sine da si izgubio život u cvijetu svoje mladosti, ali ne znam za koga?»

Srela sam moju prijateljicu i sretne što smo se vidjele, ali plačući ona mi reče: «Znaš Sajma, imam četvoro unučadi, rođeni su u tuđini, još ih nisam pomilovala. A kad dođu ja za njih neću biti baka, nego neka nepoznata teta.» Rekoh: «Znam. Nisi sama!» To je naša bol.

Zato pozivam sve žene Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i sve dobre ljude da tražeći istinu o prošlosti, nađemo put za budućnost naše djece i naših naroda. To je mukotrpno, ali ovo što činimo danas u Banji Luci, sutra u Sarajevu, Mostaru, Doboju itd. Je garancija da postoje snage, bar u nevladinim organizacijama, da korak po korak krenemo ka pomirenju.
To žene uistinu mogu!»

Nazad

 
Design by BuonArte.com
© Gfbv Bosna i Hercegovina All rights reserved
Trampina 4 / IV, 71000 Sarajevo, tel.: ++387 33 213 707, fax: ++387 33 213 709, e-mail: gfbv_sa@bih.net.ba, www.gfbv.ba
Društvo za ugrožene narode za BiH