Novosti

26-06-2015 13:30

Uz obilježavanje 26.juna - Medjunarodnog dana borbe protiv svih oblika torture Skandalozno je da država BiH i pored sudski utvrdjenih činjenica neusvajanjem Zakona o pravima žrtava torture negira postojanje logora i njegovih žrtava...

Detaljnije...

30.03.2001.godine


Fadila Memišević

Međureligijski dijalog kao baza za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini


Bosna i Hercegovina je multikulturna i multireligiozna zajednica više od 1.000 godina. Na njenom prostoru se ukrštaju četiri velike religije, katolička, islamska, pravoslavna i jevrejska koje su međusobno prožete. Svaka od ovih religija poprimila je na izvjestan način elemente ovog podneblja tako da se odlikuju i određenim specifičnostima.
Međutim, rat 1992 – 1995. godine dosta je razorio i multireligijsko obilježje. Porušene su džamije i katoličke crkve u RS. U takozvanoj Herceg – Bosni džamije su također porušene.
Najviši crkveni dostojanstvenici sada ponovo grade pokidane niti i uspostavljaju međureligijski dijalog. Nalazimo da te niti treba graditi i među običnim ljudima, vjernicima kako bi se ponovo uspostavilo međusobno povjerenje, tolerancija i suživot.

Pripremajući ovaj seminar posjetila sam u Sarajevu staru pravoslavnu crkvu u popodnevnim časovima kada nije bilo crkvene službe. Samo je crkvenjak spremao crkvu.
Pitala sam ga kako surađuju sa drugim vjeroispovijestima u gradu. Rekao mi je:”Mi ne, to oni gore.” (misleći na predstavnike crkve). Zamisao da se ekumenizam ostvaruje u forumima crkava.
Isto sam pitanje postavila svešteniku katoličke crkve i odgovor je bio skoro isti.
Cilj nam je da na ovom seminaru kroz dvije planirane radionice govorimo o jednakosti u različitostima zalažući se za duh tolerancije i poštovanja drugih u nama.

Izvještaj o realizaciji seminara “Međureligijski dijalog kao baza za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini”

U okviru Projekta o uspostavi međuentiteske suradnje i pomirenja među ženskim NGO Federacije BiH i RS prema predviđenom programu i planu u periodu od 01. do 05.aprila 2001.godine održan je seminar na temu “Međureligijski dijalog kao baza za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini”.
Seminar se održavao u Zenici od 01. do 03.aprila i u Banja Luci 05.aprila 2001.godine. Seminaru su prisustvovale predstavnice pravoslavne, katoličke i islamske religije, kao i predstavnice ateista. Seminar se sastojao od dvije radionice. Prvu radionicu držala je gošća iz Švicarske, predstavnica Katharina Werka i generala sekretarica Interreligiozne zajednice u Zuerichu gospođa Heidi Rudolf koja je prezentirala švicarska iskustva kada je u pitanju religija.
Druga radionica imala je za cilj bolje upoznavanje svoje i tuđih religija i odvijala se pod naslovom “Šta mi se dopada, a šta mi se ne dopada u mojoj i u drugoj religiji”.
Na kraju radionica sve učesnice su izrazile veliko zadovoljstvo onim što su čule i naučile. Ispostavilo se da smo 1.000 godina živjeli jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima pošto se o mnogim stvarima nije uopšte znalo.
U okviru ovog seminara učesnice su posjetile religiozne objekte kao što je katolička crkva, pravoslavna crkva i islamsku vjersku zajednicu i džamiju. Za mnoge od učesnica to je bilo prvi put da uđu u jednu crkvu ili džamiju. Posebno je bilo dragocjeno druženje i dijalog između katoličkih časnih sestara i islamskih teologinja koje su prvi put za vrijeme seminara ušle u vjerski objekat religije kojoj one ne pripadaju.
Pored vjerskih objekata učesnice seminara posjetile su i obrazovne institucije kao što je Katolički školski centar i Islamska pedagoška akademija. Prezentacija ovih institucija bila je izvanredna.

Cijeli seminar se održavao u ženskoj organizaciji Medica II koja se bavi psihoterapijom žena.
Ambijent i kompletna atmosfera cijelog seminara u Zenici doprinijeli su da se sve učesnice osjećaju veoma ugodno što je pogodovalo uspostavi pravog dijaloga. Na kraju seminara u Zenici sve učesnice su izrazile veliko zadovoljstvo svojim učešćem i novim saznanjima o sebi i drugima. Postale smo istinske prijateljice spremne da pomažemo jedne druge kadgod bude potrebno. Stvorile smo jedan nukleus pozitivne energije sa kojim smo krenule u Banja Luku gdje smo sa drugom grupom žena iz RS (Republike Srpske) nastavile sa međureligijskim dijalogom.
U Banja Luci seminar se odvijao u skraćenoj radionici Heidi Rudolf te diskusiji koja je nakon toga uslijedila. Moram naglasiti da je većina učesnica bila iz ženske organizacije “Udružene žene” Banja Luka, te predstavnica Karitasa. Naše prijateljice iz Banja Luke su većinom ateistkinje što smo također respektirali. Za njih duhovnost ne predstavlja takvu važnost kao kod žena koje prakticiraju religiju. Ali je ipak postojao dijalog, slušale smo jedne druge. Želja nam je bila da preko duhovnosti dođemo do pokajanja za užasne zločine koji su se dogodili za vrijeme rata 1992 – 1995.godine i oprosta za iste od strane preživjelih žrtava što će dovesti do katarze koja je neophodna za uspostavu trajnog i istinskog mira u BiH.

Nakon radionice i diskusije posjetili smo banjalučkog muftiju efendiju Edhema Čamdžića i katoličkog biskupa monsinjora Franju Komaricu. Prijem kod obojice je bio izvanredan.
Muftija je isticao i hvalio ulogu žene u društvu a biskup Komarica se zahvalio za to što činimo posebno u Banja Luci u koju još uvijek ne mogu da se vrate protjerani Bošnjaci i Hrvati. Moram da kažem da nas iz političkih razloga nije primio pravoslavni sveštenik prota Jeremije.
Republika Srpska je još uvijek monoetnička teritorija u kojoj su vidljivi ostaci komunističkog sistema. Našim seminarom mi smo postigli svoj cilj, vođenje dijaloga sa različitim osobama koje nemaju uvijek isto mišljenje kao mi ali koje respektiraju jednakost u različitosti.
Ovim seminarom upravo smo željeli to: naći jednakost u različitosti, naći nas u drugima kako bi ponovo uspostavili duh tolerancije i otvorenosti na ovim ratom razorenim prostorima.


Heidi Rudolf, generalna sekretarica Interreligiozne zajednice u Švicarskoj

UVOD U MEĐURELIGIJSKI SEMINAR U BOSNI


“To što smo se sastale ovdje je znak da vjerujemo u onoga koji nas je stvorio s ljubavlju. I kojem sve želimo vjerovati koliko god možemo. To je znak da smo sve ovdje pozvane od jednog Boga Stvoritelja da u vjeri živimo zajedno i jedni za druge. To posebno znači da gdje god se nalazile moramo se zalagati jedne za druge. To nam uvijek ne polazi za rukom. Zbog toga želim ovaj dio seminara započeti u ime milosnog Boga koji nam je obećao da će popraviti sve ono što mi ni u kom slučaju nismo u stanju. Tako Vas pozdravljam u njegovo ime:

Bismi Allah u Rahman u Rahim
A Salaam aleikum
Mir neka je sa svima nama...
Neka je Isus sa nama, nada u uzvišenost...


Jako se radujem da ovo vrijeme mogu provesti sa Vama. Svako vrijeme koje svjesno utrošimo na ono što je u dubini naše duše, vjeru u postojećeg Boga, je sveto, uzvišeno vrijeme. Za mene je u ovom vremenu posta to najbolja priprema za Uskrs.

Ubijeđena sam da je ovo vrijeme blagosloveno jer prilazimo jedne drugima i želimo učiti jedne od drugih. I mislim da samo zajedno možemo shvatiti djelić onoga što je Bog u svoj svojoj veličini. Ovisne smo jedne o drugim. Iako nije uvijek jednostavno baviti se mnoštvom i razlikama bez straha.

Voli Boga i svoje bližnje kao samog sebe – to je centar židovske i kršćanske vjere u kratkoj formuli. Mi živimo u takvoj napetosti. Kako ljudi spajaju ovu naredbu u srcima sa svojim djelovanjem?

O tome želim govoriti u svom izlaganju sa primjerom međureligijskog suživota na Zapadu i uopšte. Prvo na jednom više duhovnom nivou a zatim i o konkretnoj realizaciji.

Posebno se radujem temi o kojoj ćemo govoriti popodne: “Šta mi se dopada u mojoj vjeri a šta ne, šta mi se dopada u drugoj vjeri a šta ne”. Bez saznanja o našem izboru pet vjerskih zajednica iz Basela je za slijedeći međunarodni dan zahvalnosti, pokajanja i molitve izabralo temu: “Šta je najvrijednije što moja vjera može doprinijeti suživotu u ovom gradu?” Izgleda da je postalo jako popularno tragati za vrijednostima!

Je li moguće da prije mog izlaganja zajedno otpjevamo pjesmu za mir, da se sa svim čulima a ne samo glavom pripremimo za ovaj dan ?


Voli Boga i ljude kao samog sebe...

Europa je ustvari već uvijek bila multireligiozna. Na takozvanom kršćanskom Zapadu živjele su u raznim vremenima i na raznim mjestima velike skupine prije svega Židova i Muslimana. U 20.stoljeću se kao posljedica dekolonizacije i migracije u zapadnu Evropu doselilo i mnogo pripadnika azijatskih religija.

U kršćanskoj tradiciji se ovim „drugim“ prilazilo često sa strahom i odbijanjem. Bivali su izolovani, protiv njih se borilo, čak su i uništavani. To se odnosilo i na „druge hrišćane“. O tome nam najbolje govori spaljivanje vještica i heretika na lomači, ratovi protiv Turske, progon Židova. A tek 200 godina stara tolerancija prosvjećenosti pokazala je u prošlom stoljeću na najokrutniji način da ne funkcioniše jer nije dovoljno obuhvatna.

Sama tolerancija ništa ne mijenja na izvorištu moći – ono vlastito ostaje mjerilo za sve. Tolerancijom se ne uklanja nijedna nepravda. Za to je potreban korak od tolerancije ka istim pravima, od trpljenja ka pravnom priznanju i podršci i istim privilegijama i obavezama za sve zajednice. Tek kada se ovo dogodi vjerske zajednice mogu postati pioniri novog suživota svih stanovnika neke države, neke regije – sa međusobnim respektom i poštovanjem. To od nas zahtijeva da učimo i da smo spremni sve više gledati očima onih drugih.

Koraci jednih prema drugim kao što je ovaj seminar, mogu nam pomoći da ponovo pronađemo vlastitu duhovnost u ogledalu onog drugog i da naučimo uživati u bogatstvu zajedništva u cjelokupnom mnoštvu iskustava.


Moja duhovnost je intereligiozna – ili nije

Već 20 godina radim sa ljudima različite vjerske tradicije. Iskustva koja pri tom doživljavam postala su centar moga spiritualnog života. Moja spiritualnost je intereligiozna ili nije. Na ovaj način doživljavam Abrahamovog Boga

• kao nedokučivo Vječnog (kod Židova);
• kao Milosnog koji mi je „bliži od vlastite vratne arterije“ (u islamu);
• kao Boga, sveobuhvatnog Atmana, koji je dah svijeta i koji se ljudima očituje  u raznim oblicima (hinduizam);
• kao Boga koji je kao Isus Kristus u meni i koji mi je naložio da svoj život živim u ovom razmjeru.

Taj Kristus mi je kroz unutrašnje iskustvo dao jasan nalog kada je rekao :

„Jačaj njihovu vjeru da bi tvoja vjera bila jaka. Pokaži im svoju potpunu pažnju, poštovanje, ljubav i  pravdu da bi mogao iskusiti moju pravdu. Budi spreman na to da će ispitivati tebe i tvoju vjeru, da će te potresti ono što je izazvao duboki susret sa njima. Budi i ti spreman potresti njih na zajedničkom putu. Voli sebe kao osobu i svoju snagu. Još više: voli mene i njih kao sebe. Spremi se za iskrene odgovore iz dubine tvoje duše koja sam ja. I ja ću odgovoriti za tebe i prenijeti im ono što su moje i tvoje vrijednosti. I moja riječ će govoriti iz tebe. I moj duh će preći u tvoje tijelo i tvoj duh. I ti ćeš im biti svjetlo i radost na putu života da bi ti i oni sve više prepoznavali vlastito dostojanstvo, dostojanstvo koje sam dao tebi i njima.“
(Isječak  iz teksta kojeg sam dobila kao poklon za duhovno-politički rad)


Na ovaj način učim korak po korak kako da što bolje respektujem religijska učenja i oblike iz potpuno različitih izvora. To nije uvijek jednostavno jer u svim vjerskim zajednicama postoji mnogo „napisane“ religioznosti.

Pod tim podrazumijevam

• ono što se nepromijenjeno (ili se čini nepromjenjenim) prenijelo tokom dugog razvoja određene vjerske zajednice i što se i strukturalno nije mnogo promijenilo;
• religioznost koja samo želi zadržati postojeće brojčano stanje pripadnika i koja stoji u protivnosti zajednici koja je spremna na otvaranje i promjene;
• zajednicu koja napušta duh Božji i koja Bogu ne daje mogućnost da njegov duh ide tamo gdje želi i gdje ga mi možda ne očekujemo ili ne želimo vidjeti.


U svim vjerskim zajednicama su duhovne vođe ti koji mogu prenijeti duhovnu, umno-duhovnu religioznost u današnje društvo, u sekularno privredno društvo.

Nesigurnost koja potiče iz toga, nosi sa sobom to da se mnoge vjerske zajednice – ne samo u zapadnoj Evropi nego u cijelom svijetu – zatvaraju u sebe i nisu spremne na dijalog te se povlače u tradiciju. Tako sam na primjer kao odgovor na moju molbu za podršku tamilskog hinduističkog hrama od jednog fratra iz moga Kantona Basel dobila odgovor: „Ne smijemo podržavati pogrešnu vjeru“!


Stari odgovori više ne vrijede

Potraga za nekim novim zračenjem religija i njihovih zajednica u našem pluralističkom društvu je za sve nas važan proces. Nevažno da li pripadamo nekoj tradicionalnoj većinskoj religiji ili ne: kao angažovani vjernici mi smo već davno u svim evropskim društvima postali manjina. To važi za sekularni Zapad kao i za bivši komunistički Istok. Svi mi moramo naučiti prepoznati i prihvatiti to u svom njegovom značaju.

Mi ipak imamo nešto čime se možemo suprotstaviti alijansi imućnosti u svijetu i čime možemo konkretno raditi na pomirenju:  sa našom zajedničkom bolnom historijom koja seže do starog doba i sa posebno bolnim aktuelnim iskustvom u Vašoj zemlji i sa našom ništa manje bolnom sadašnjosti.

Bez svjesnog prihvatanja pogleda u mrak nećemo naći novo, partnersko i respektabilno zajedništvo. Za to je potrebno postavljati pitanja o sebi samom, o svom vjerskom iskustvu, o našim međusobnim ranjivostima, povredama i našoj zajedničkoj radosti. Ova pitanju imaju direktne posljedice na naš život i naš suživot.

Kada počnem „roviti“ u vlastitoj duhovnoj intuiciji da bi pronašla odgovore na ova pitanja, doživljavam to da stari odgovori iz predaja naših očeva obično više ne vrijede – niti govorno niti sadržajno. Naš duh se stalno razvija – ono što je bilo sada više nije, ono što važi danas neće važiti sutra. Što sam spremnija i otvorenija pri ovom stalnom procesu to će mi prije biti moguće zajedno sa drugima razviti i ostvariti neki doprinos za duhovni život u našem društvu.


Traženo je respektabilno partnerstvo

Motor za tu unutrašnju spremnost na promjene su povjerenje i ljubav. Tada dijalog sa drugim/drugom postaje dijalog sa samim sobom. Za najveći dio nas ovo respektabilno partnerstvo je običnije i jednostavnije sa pojedincima nego sa organizacijama. Ali je ipak oboje jednako važno.

Ako je meni osobno važna crkva sa svim svojim granicama i greškama, ako je i pored svega vidim i prepoznajem kao Božiju zajednicu na pravom putu onda moram jednako ozbiljno shvatiti i naučiti voljeti i organizirane zajednice drugih vjera sa svim svojim granicama i greškama. I obrnuto. Iako tada ponekad same sebe doživljavamo kao neku vrstu izolovanih figura vlastite zajednice.
Zajedno možemo i spoznati da je zajedničko, zajednička kuća, više od onoga što bi bilo moguće samo u vlastitom domu.

Plod ovog dijaloga, izazova, koflikata i prevaziđenih nesporazuma je naš osobni rast i razvoj – preko naše osobne “ograde oko kuće”.


Prevazići strah od povreda i gubitka identiteta

Mnogi nesporazumi i povrede nastaju kroz realnu neravnopravnost moći pojedinaca (domaćih) i ustanovljenih zajednica (manjina) ili straha od takve neravnopravnosti. Unutrašnji obračun sa činjenicom da sam ja – iako osobno nemam veliku moć i iako je crkva izgubila veliki dio svoje moći -  ona moćna, domaća, predstavnica većine, je često veoma zahtjevan. Na društvenom nivou sam pak stvarno moćnija. Uvijek se nanovo moram pitati kako da reagujem na jednoj strani na te strahove manjina i na drugoj strani na podsvjesna očekivanja koja proizilaze iz toga. I kako da postupam s tim  kada sam povrijeđena jer se često osjećam upravo kao predstavnica manjine – jako nemoćno.

Pripadnici zajednica manjina često se plaše da će kroz dijalog sa predstavnicima zajednica većine izgubiti kontakt sa vlastitom zajednicom ili zbog pritiska asimilacije vlastiti identitet. To je realnost.

Kada pak nestane strah I nepovjerenje zbog novog susreta i rode se prijateljstvo I ljubav, tada nastaju I novi identiteti koji prevazilaze i zamjenjuju stare. Ponekad se bolje slažem sa partnerom u dijalogu nego sa mnogim ljudima mog porijekla i tradicije. To porijeklo i tradicija je sve ono što sam naučila u djetinjstvu, u svojoj državi o mojoj vjeri i njenom cijelom socijalno-kulturalnom okruženju. Mnogo od toga djeluje svjesno ili nesvjesno i na moje današnje vjersko razumijevanje i život. Iako se promijenilo i vrijeme i moje okruženje porijeklo i tradicija je često ta koja me opominje. Mnogi ljudi svjesno ili nesvjesno imaju lošu savjest jer se u novom okruženju (više) ne mogu ponašati onako kako dolikuje “stvarnom” vjerniku. Tako često kada pitam kako izgleda vjera i život Muslimana, sljedbenika hinduizma dobijem odgovor: “Kod nas u … živimo tako, ali ovdje naravno ne možemo tako živjeti”. Veliki je izazov preuzimati nove oblike i novi stil života kao kulturna i vjerska manjina u nekom ne uvijek otvorenom i prihvatljivom, često i neprijateljski raspoloženom okruženju. To se može postići samo onda kada pripadnici tradicionalne, većinske zajednice prihvate i podrže ovaj proces.

Zbog toga je za mene postalo važno da se ne zatvorim pred gore pomenutim novim identitetom koji nastaje iz stvarnog susreta, nego da uživam u njemu i da se prepustim mogućem rastu koji proizilazi iz njega. To mi daje snagu da se onda osvježeno, otvoreno i radoznalo ponovo vratim vlastitoj tradiciji. Tako otvorenost prema “drugom” na dubljem nivou utiče i na moju otvorenost za vjersko iskustvo i u vlastitoj tradiciji. Da, u susretu sa “drugim” otkrivam ono skriveno u vlastitom biću. Tako nekada samu sebe shvatam kao posrednika između nove, intereligiozne stvarnosti koja tek raste ali ipak već postoji i vlastita tradicija koja se ponekad čini zapostavljenom.


Život je susret i dijalog

Najveći rizik za dijalog danas za mene je strah da se on ne započne. Jer život je susret i dijalog. Samo dijalog će prevazići nasilje i razne oblike na « zam » (antisemitizam, rasizam itd.). Tako dijalog postaje alat za mir – osobni unutrašnji mir i mir u svijetu. I ovaj stari psalam (Ps 34, 15) već je izazov: “Traži mir i počni lov na njega”. Lov nije ništa blago, slučajno, za njega je potrebna naša cijela duhovna životna energija.

Ovdje u Bosni mi se ta realnost, potreba intereligiozne spiritualnosti, čini kao stvarno potrebna za život. Mnogi ljudi ovdje će psihički, duhovno i tjelesno moći nastaviti put tek onda kada ih dotakne “žar Božija” kao što je poslanik Jeremija usnama dotakao žar sa Božijeg oltara nakon što je dobio zadatak od Boga (Jr 1,9). Samo tako susret, respekt, prijateljstvo i ljubav može donijeti srastanje dubokih rana. Kada svaki čovjek koji se osjeća od Boga pozvanim, krene na put sa svim ljudima iz bilo koje regije ili bilo koje konfesije, koji se od istog Boga osjećaju pozvanim da slijede ljubav, mir i humanost.


KAKO VIDIM KONKRETNU REALIZACIJU – U ZAPADNOJ EVROPI – I U BOSNI I HERCEGOVINI – PRIMJER…

Već u prvom dijelu svog izlaganja govorila sam o odbrani od “drugih”, izolaciji, progonu i uništavanju “drugih”: spaljivanje na lomači heretika i vještica (među raznim kršćanskim konfesijama), turski ratovi, progoni Židova – i kolonizacija. Iza sveg toga bilo je skriveno mnogo nesvjesnih, nediferenciranih strahova. I sav taj prtljag je skriven u našem ruksaku kada se krećemo ka intereligioznom dijalogu, susretu. Taj ruksak nas ometa pri pokretljivosti. Zbog toga je bitno da smo svjesni svega toga, da to ne ignorišemo. Jer to će nas svakako ometati.

Nije mi cilj ponovo nabrajati okrutnosti iz prošlosti. Dovoljno ih dobro znamo, i one iz starije a i one iz nedavne prošlosti. Ipak ne možemo ignorisati našu kolektivnu prošlost ako želimo da naši zajednički koraci u budućnost budu uspješni i plodni. Početi zajedno možemo samo onda kada budemo spremni da se iskreno izvinemo za počinjena negativa djela. Pri tom ne mislim na lakomisleno izrečeno izvinjenje. Naravno da i izvinjenje neće ukloniti to loše djelo. Ali jedno stvarno iskreno izvinjenje može ublažiti bol žrtava i može izmiriti počinioca samog sa sobom da dobije slobodu za drukčije ponašanje. Do tog unutrašnjeg procesa dolazi ipak samo onda kada krivac odustane od svakog izgovora, svake psihološke špekulacije koja bi ga rasteretila i pred ljudima koji su bili pogođeni njegovim djelom bezuslovno prizna krivicu i kaže: Učinio sam to. Mislim da je ovaj osobni nivo svima nama poznat i da smo svjesni njegovog značaja.

Slično je i sa krivicom naroda i vjerskih zajednica prema drugim narodima i zajednicama. Naravno da to nije potpuno jednako. “Društveno priznavanje krivice” je uvijek gest u zamjeni. Krivicu možemo preuzeti samo osobno na sebe, te neka predstavnička osoba iz nacije počinioca, zajednice počinioca mora u zamjeni preuzeti odgovornost za prošlost i za sadašnjost. A taj “zamjenik”, “zamjenica” to radi potpuno neovisno od toga da li ima direktnog udjela u krivici ili ne. Primjer za to bilo je padanje na  koljena tadašnjeg njemačkog kancelara Willy Brandta ispred spomenika varšavskog geta. On kao borac u pokretu otpora i emigrant nije imao osobnog razloga za ovakav gest.

Osobna krivica zahtijeva neposredno izvinjenje. Jer svako čekanje dodatno pogoršava djelo i postaje druga krivica koja samo uvećava patnju žrtve.

Političko izvinjenje obično se događa mnogo kasnije (poslije nekoliko desetljeća ili čak generacija) jer se prvo mora razviti nova kultura i nova civilizacija koja bi krivicu mogla vidjeti i priznati kao takvu. Zbog toga je jasno da – upoređeno sa osobnim priznanjem krivice - žrtve to često shvataju kao licemjerstvo. Ja osobno ipak mislim da su učestala izvinjenja političara i vjerskih predstavnika, ako su stvarno iskrena, povezana sa sve učestalijom potragom za globalnom pravdom jer u svijetu raste interes za globalnom etikom. To je sve jači pokret protiv sve učestalijeg nasilja i nepravde u svijetu. Tamo gdje raste opasnost raste i ono “spasiteljsko”. Narodi i vjerske zajednice u budućnosti više neće tražiti svoj identitet u posebno opakim, izolirajućim djelima “drugih” nego upravo u shvatanju posebno opakih etapa vlastitog razvoja. To se pak može dogoditi samo kroz pomenuto iskreno izvinjenje. Moći će se stvoriti nove zajednice koje prevazilaze nacionalne i etničke grupe i granice. Globalna etika koja je potrebna čovječanstvu nastaće samo kroz sjećanje i predočenje  iskustava neljudske barbarnosti i poniženja.

Genocid se naziva globalnim zločinom nad čovječanstvom upravo zbog toga što postajemo sve svjesniji ove globalne odgovornosti. Kada postanemo svjesni toga i kada istovremeno budemo iskreno bili spremni raditi na tome da se takve svari više nikada ne dese (Auschwitz, Hiroshima, Killing fileds, Srebrenica itd.), bit ćemo slobodni pozabaviti se sa dubokim unutrašnjim impulsima naše vjere i upustiti budućnost u naše srce i našu dušu. Znam da je jednostavnije raditi na ovome na osobnom nivou. Ali ipak je društveno izvinjenje jednako bitno. Kada budem ja osobno i mi kao zajednica spremni da iskreno kažemo : “mea culpa”, kriv sam, krivi smo onda iz ruševina ove krivice može nastati nova zajednička kuća. A ja sam duboko ubijeđena da sve naše konfesije i vjerske zajednice sadrže taj zadatak za svoje vjernike i da se od njih posebno traži da izazivaju, vode i osposobljuju ljude za ovaj korak, za ovaj unutrašnji i vanjski proces. To možemo učiniti jedino zajednički jer u svim našim zajednicama vjernici su postali manjina.

Nadam se da će iz naše zajedničke savjesti moći rasti  novo interetničko i intereligiozno zajedništvo iz dubine naše vjere. Primjer za to je za mene i ovaj susret.


U ovom smislu danas Vas sve potpuno svjesno molim za izvinjenje za sve ono što su naša društva i naše vjerske zajednice u zapadnoj Evropi učinile i propustile učiniti:


• Previše često – stoljećima – smo na “Balkan” gledali kao na  naše “stražnje dvorište”. (Bio je ili “barbarski” ili je trebao biti koloniziran.) Nikada pak nije bio jednako vrijedan partner, niti politički niti vjerski.
• Od podjele Crkve na Istočnu i Zapadnu crkvu udaljili smo se jedni od drugih, nismo bili zainteresovani jedni za druge. Crkva je za nas bila Zapadna crkva…
• Islam je za vrijeme “turskih ratova” postao neprijateljskom slikom – Turčin je bio jednako Musliman (iako je Osmansko carstvo bilo faktor moći i iako je porobilo i islamske zemlje).
• U Srednjem vijeku smo od islamskih zemalja preuzeli mnoge znanosti i duhovne vrijednosti bez stvarnog tumačenja religije koja je stojala iza znanosti.
• Ta negativa slika je automatski prenesena i na Muslimane Balkana, Bošnjake i Albance.
• Propustili smo podržati vjerske zajednice u socijalizmu koji je 50ih godina realno postojao tako da u trenutku promjena te zajednice nisu mogle ustanoviti pokret protiv nacionalizma. Bili smo previše zaokupljeni sobom i svojim strahom od komunizma.
• Naše vjerske zajednice i naša društva propustila su angažirati se u bosanskom ratu i pokazati svoje stajalište braći i sestrama u vjeri: Ono što se dešava u Bosni je djelo neposlušnosti prema Bogu jer uništava ljude koje je on stvorio iz ljubavi.

Prije nego što se popodne pozabavimo dragocjenostima vlastite religije i time šta oni “drugi” cijene a šta im čini brigu i strah želim sve pozvati

• da stupimo u vezu sa jednim i jedinim Bogom, “La illahe illallah”, “Adonai elohenu”, “Vječnim Bogom”;
• da uvidimo istinu da je on Bog svih ljudi a ne samo jedne jedine vjerske zajednice;
• da uvidimo da on od nas vjernika svih konfesija i religija traži djelo predanosti i spremnosti na ljubav i pomirenje, da nas želi osposobiti za to.

Molimo jednog i jedinog Boga da blagoslovi ovaj naš susret, našu otvorenost da priđemo jedni drugima, naš zajednički put.


Molimo Boga Abrahamovog, Sarinog, Hagarevog, Isaakovog i Ismaelovog da nam okrene svoje lice i da nam pokaže milost. Molimo ga da nas obasja sobom i da pokloni nama, našim porodicama i prijateljima, našoj zemlji, svjetskoj zajednici i cijelom univerzumu svoj spas i svoj mir.
Amen – Amin.


Opširan izvještaj o toku seminara u Zenici 01.04. – 03.04.2001.godine
Sabiha Haskić

Seminar od 01.04.2001.godine do 03.04.2001.godine
Tema: „Dijalog kao baza za uspostavu trajnog mira“
Voditeljica: Heidi Rudolf i Sabiha Haskić
Moderatorica: Fadila Memišević


Učesnice:
1. Lana Jajčević, Banja Luka
2. Edina Murtić, Zenica
3. Zilha Hadžihajdić, Zenica
4. Enisa Hodžić, Jajce – Zenica
5. Milenka Sinanović, Mostar – Zenica
6. Šehida Hamza, Peć – Zenica
7. Valida Mustafić – Zenica
8. Gabrijela Hrgić – Uršulinka Časna sestra St.Josip
9. Halima Pašanbegović – Zenica
10. Bernarda Krišnić – Katolički školski centra
11. Milja Vojičić – Srpsko građansko vijeće, “Prosvjeta”


01.04.2001.godine – Radionicu vodila Heidi Rudolf


02.04.2001.godine – Posjete:

Pravoslavna crkva – Sveštenik Jadran primio grupu i ukratko ih upoznao sa sadašnjom situacijom kada je u pitanju pravoslavno stanovništvo. Oko 23.000 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti prije rata je živjelo u Zenici. S ratom je došlo do odlaska tog stanovništva u područja gdje je živjelo većinsko pravoslavno stanovništvo tj. sada su na teritoriji RS ili su otišli iz BiH u Australiju, Kanadu, Ameriku… Danas u Zenici živi oko 4.000 pravoslavaca. Uglavnom se vraćaju starije osobe, stoga se najčešće obilježavaju sahrane u crkvi. Rijetka su krštenja kao i vjenčanja jer se mladi ne vraćaju. Teška materijalna situacija najviše doprinosi tome. Sveštenik je zatražio pomoć  (materijalnu pomoć) ukoliko je moguće, ali i ova posjeta je dobar vid pomoći.

Katolička crkva Sv. Josip – Mokušnice. Sveštenik je u crkvi ukazao na stanje katolika i tešku situaciju kako je on vidi. Izlaganje je bilo potpuno subjektivno i političke naravi. Trenutno u Zenici živi oko 10.000 katolika, a pri ovoj župi 2.500 katolika. Prije sukoba u BiH u Zenici je živjelo oko 23.000 katolika. Uglavnom su otišli u područja sa većinskim katoličkim stanovništvom. Sada žive u Vitezu, Busovači, Hercegovini ali su mnogi otišli za Australiju, Ameriku… U govoru je koristio muslimansko – hrvatski sukobi (svjesno izbjegavajući reći Bošnjak ili Bosna, kako bi na ovaj način degradirao naciju i 1000-godišnje postojanje Bošnjaka na ovim prostorima). Trenutno se uglavnom vraćaju starci, ali mlađi ne. Sveštenik je podržao odluku katolika da žive gdje hoće i njihov izbor ne pozivajući kao duhovni vođa da napuste tuđu imovinu, jer time krše osnovno ljudsko pravo nemogućnosti povratka stvarnih vlasnika na svoje, a tek kada napuste tuđu imovinu da imaju pravo izabrati gdje žele da žive.
Fadila Memišević je ukazala da po Dejtonu doista svi imamo pravo da izaberemo i živimo gdje želimo, ali niko nema pravo da uzima tuđu imovinu. Oni moraju napustiti tuđe kuće, stanove, posjede jer to nije njihovo. Da je u BiH bila agresija a ne zaraćene strane jer je to priznato i u Den Hagu 15.07.1999.godine. Časne sestre Uršulinke su priredile poseban prijem i dar za svaku članicu.

Islamska zajednica MIZ-e. Glavni imam Jakub ef. Salkić upoznao o stanju muslimana, ukazao na njihova stradanja ali naglasio bitnost suživota, a da je za suživot bitno pomirenje, tj. izvinjenje i opraštanje. Nužnost pravde, a pravda će se postići ukoliko se zločinci kazne, a zločinci imaju svoje ime i prezime i ne zagovara se kolektivna odgovornost. Ne zaboravlja se da je pravda, mir i povjerenje potrebno ovoj zemlji.

Nakon posjete održana radionica – Religija i dijalog – Sabiha Haskić


03.04.2001.godine – Posjete:

Katolički školski centar – Pedagog škole sestra Bernarda priredila prijem. Na samom početku posjetile učenike drugog razreda koji su za dobrodošlicu otpjevali pjesmu o miru. Zatim se razgovaralo o nastavnom planu i programu ove škole. Škola je otvorena za svu djecu ali većinom su djeca iz miješanih brakova. Iz čisto katoličkih porodica mali je broj djece kao i iz čisto muslimanskih. Svi učenici imaju predmet Povijest religija (jednom sedmično), a predmet vjeronauka je fakultativan tj. za učenike koji se izjasne da žele pohađati taj predmet (također jednom sedmično). Nedostatak literature. Obišle školu a direktor škole uputio dobrodošlicu i pozdrave. Na ulazu vrata nalazi se križ a u učionicama nema vjerskih obilježja. Zvanični pozdrav dobar dan, dobro jutro.

Islamska pedagoška akademija – prof. Naila Valjevac, prof. Mejrema i prof. Čatić zvanično primili a dobrodošlicu i pozdrav uputila je profesorica Naila. Objašnjenje cilja seminara, posjete i druženja tj. zalaganje za jednakost u različitostima. Prilikom posjete prof. Refik Čatić obratio se grupi sa izljevom emocija svoje ljutnje, nezadovoljstava, sumnje... Pogrešno interpretirao riječi Fadile Memišević “mrtav grad”, “Teheran” i “pokrivene žene”. Prof. Naila i Mejrema su se u ime domaćina IPA izvinile za nesporazum s profesorom. Riječi koje je profesor uputio nisu trebale biti upućene ovoj grupi i na ovom mjestu.

Poslije ručka u Medici 2 urađena evaluacija: Seminar pokazao bitnost druženja i kontaktiranja. Članice su se tako brzo upoznale, uklopile i učile jedne od drugih. Osjećaj snage da se zajedno može mnogo više. Bitnost nastavljanja druženja u ovom gradu ali i drugim gradovima kako bi se jednog dana povezale sve grupe i zajedno se srele, a svaka osoba može dati svoj doprinos družeći se i šireći ovu mrežu, Na početku evaluacije moderatorica se osvrnula na postavljeni cilj seminara tj. jednakost u različitostima, da li smo to postigle i da li smo uspostavile duh tolerancije i poštovanja drugih u nama.


Zaključci:

- Tokom radionica vođen konstruktivan dijalog;
- Upoznale druge u nama;
- Urađen korak za budućnost;
- Uspjele smo da zajednički uđemo u vjerske objekte koji su na ovim područjima i da se upoznamo sa drugima, koji su bili tako blizu ali ipak tako daleko;
- Shvatile da je duh tolerancije postojao na ovim područjima i da smo se poštovali ali da se ipak nismo dovoljno poznavali;
- Nađen put za dalji rad;
- Svaka učesnica povela dijalog sa sobom “da li smo dovoljno dobri sebi i drugima, i da li smo spremni pružiti ruku spasa”? A ruku spasa može pružiti samo onaj koji nije zaražen negativnom energijom;
- Iskrena interpretacija za uspostavljanje povjerenja i razumijevanja;
- Povjerenje kao osnova za stabilan mir, može se vratiti i među narode BiH;
- Međusobni kontakti i posjete su bitne za dijalog i da želimo drugima ono što želimo sam sebi;
- Širenje pozitivne energije putem djelovanja i povezivanja;
- Preuzeta obaveza za budućnost da nespojivo čini spojivim i da to ne bude samo ova tri dana seminara;
- Značaj organizovanja ovakvih seminara i edukacije širom Bosne I Hercegovine;
- Sve učesnice seminara su se ugodno osjećale, zahvalile se za poziv i organizaciju seminara i izrazile spremnost da učestvuju i neophodnost da i drugi imaju priliku na sličnim radionicama učiti o sebi i o drugima. 


U ime Boga Milostivog Samilosnog

Dijalog kao baza uspostave trajnog mira

„Gospodaru moj učini prostrana prsa moja i olakšaj zadatak moj, odriješi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj“ (XX 25 – 27)
Ne zaboravljamo da naš zadatak je zalaganje za jednakost u različitostima.

Svi ljudi su sinovi i kćeri Ademovi i Havini, a Adem i Hava su od zemlje. Najbolji su oni koji svjesno i nesvjesno izvršavaju svoje dužnosti prema Bogu, ljudima i samima sebi. Svi ljudi potiču od jednih praroditelja, istog su porijekla, žive na jednoj planeti i imaju iste potrebe, probleme, brige, sudbinu i da su formalne podjele na narode razlog za povezivanje i upoznavanje, a ne razlog zatvorenosti i sukoba. Vjera ne trpi zatvorenost, učahurenost i zimogrižljivu uvučenost u sebe. Zatvorenost je znak slabosti i nesigurnosti jer ukoliko čovjek nije siguran svojih vrijednosti, zatvara se i gradi zidove oko sebe.
Čovjek je najdivnije, najsavršenije i najkompletnije stvorenje koje postoji na zemlji. Svako ljudsko biće, pojedinačno je posebno, specifično sa određenim karakteristikama različitim od drugih, njegove jagodice, oči, boja glasa, sklonost, želje, namjera, duša itd.

Rasizam, nacionalizam ... su povod, razdor i podvajanje ljudi, najveća su prijetnja pravdi, koegzistenciji i miru među ljudima. Nema prednost čovjek nad čovjekom, osim po ljudskim i moralnim vrijednostima. Kroz povijest su se pojavljivale različite reakcije na rasne razlike, te reakcije nikle u glavama zlih pojedinaca, kada su prenošene na masu imale su razorno političko oružje. Svim rasama su mnogi geni zajednički, što znači da se s generacije na generaciju prenose iz istog izvora. To upućuje na potrebu da svi ljudi budu na okupu, da se osjećaju podjednako vrijednim i velikim. Na vrlo djelotvoran način ostvarena je božanska zamisao da se ljudi rađaju i da zemlju napune. Jedni se rađaju, drugi umiru, ali svi ostaju u nečemu isti i bliski jedni drugima. Jezik, boja kože i druge različitosti pametnim samo su izazov za upoznavanje, približavanje, razmjenu dobra, znanja i iskustva.
Nažalost i danas ima ljudi koji u svojoj vjerskoj neukosti zagovaraju da oni nemaju šta učiti od drugih, smatrajući da posjeduju svu pamet i mudrost svijeta.

Mnogi, danas ne mogu shvatiti da je doprinos slobodi, demokraciji, dozvoliti da i drugi dobiju mjesta za život pod nebom pod kojim i oni žive. Ne smatraju da se trebaju zajedno sa ugroženim narodima oduprijeti nasilju i nasilnicima bez obzira iz kojih redova oni dolazili. Na ovoj zemlji nema sreće i demokracije dok i posljednji čovjek na njoj ne bude slobodan. Zemlja je za sve ljude, podjednako jednake, ravnopravne i slobodne. Svaki narod je toliko slobodan koliko je slobodan svaki pojedinac u njemu, toliko napredan kojiko se omogućuje podjednako napredovanje svakom pojedincu u njemu u svim vrijednostima svoje sposobnosti i osobnosti, u punoj ravnopravnosti i slobodi sa drugim ljudima... Doneseni su značajni međunarodni dokumenti (npr. Povelja UN, Deklaracija o ljudskim pravima...) da se zajednički svi narodi bore za slobodu neslobodnih naroda i pojedinaca, teoretski i praktično, ali u stvarnosti kako je?
Iskustva u svijetu govore da mnogi ljudi pate zbog svojih religijskih ubijeđenja. Nameću se službene vjere i ideologije. Svi oni koji nisu na liniji tih službenih i povlaštenih vjera i ideologija nisu jednaki i potpuno ravnopravni sa onima koji jesu na toj liniji. Često su im drugačija uvjerenja zapreka da postanu ono što mogu u svojoj sredini ili zajednici. Stvoritelj upućuje ljude na dijalog, tj. potrebu poziva na zajedničko okupljanje i suživot.
«Sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke.» Upućenost ljudi jednih prema drugima predstavlja bitno čovjekovo obilježje. Na taj način ljudi čine jednu bitnu cjelinu u kojoj su čvrsto povezani. Čovjek kao Božije stvorenje, iz svoje ljubavi i poštovanja, ne smije i nema pravo, nikoga isključivati. Treba se osuditi zlo djelo, jer je zlo negacija čovjekove čvrstoće i dosljednosti, a posebno ako to zlo ima šire implikacije po druge ljude i okolinu, ali se ne smije mrziti i odbacivati čovjek. «Pomozi svog brata/sestru bio/la  on/ona  silnik ili nesrećnik. Silniku ćeš pomoći ako ga spriječiš i odvratiš od nasilja a nesretniku ćeš pomoći ako ga uzmeš u svoju zaštitu.» Na taj način mi se identifikujemo sa cijelim društvom, sa svim ljudima, postajemo kao kvasac u tijestu, cigla u zgradi ili zrno u zemlji koje će dati plod. Do takvih odnosa među ljudima ne može se doći osim preko svijesti o jednakosti svih ljudi, o zajedničkom izvoru i utoku, zajedničkim osnovama i ciljevima. Da bi ovakva svijest davala kvalitetne plodove intenzivno treba raditi na  jednakosti i poštovanju svih ljudi. Jednakost među ljudima mora biti naslijeđe svih članova ljudske zajednice. Neka i ovaj naš dijalog bude doprinos naslijeđu naših zajednica.»


RADIONICA:

- Šta mi se sviđa u mojoj religiji
  Šta mi se ne sviđa u mojoj religiji

- Šta mi se sviđa u drugim religijama
  Šta mi se ne sviđa u drugim religijama

- Kako mogu doprinijeti da drugi upoznaju moju religiju i šta mi je potrebno da upoznam religiju drugih


Šta mi se sviđa u mojoj religiji?
Šta mi se ne sviđa u mojoj religiji?


Šta mi se sviđa u mojoj religiji ?

- U mojoj religiji sviđa mi se duh tolerancije koji ona razvija i propagiranje ljubavi prema svom bližnjem, tradicija, običaji. 10 Božijih zapovijesti.
- U mojoj religiji mi se sviđa to što je mnogo tolerantna, što je univerzalna, što je upućena svim ljudima a ne samo Bošnjacima. Što poštuje sva prava ostalih naroda, manjina, što nalaže da se čini dobro, obećanje ne iznevjeri, da se ne laže, da se cijene i poštuju ljudi, da se ljudi gledaju kao Božija stvorenja koja su unikatna, najskladnija bića u najljepšem obliku, što osuđuje nasilje, ubistva «ko ubije jednog čovjeka kao da je ubio čitavo čovječanstvo», nalaže skromnost, pokornost Bogu, poslušnost (roditeljima). Stavljanje obrazovanja u prvi plan jer prvo što je objavljeno u Kur'anu su riječi «Uči u ime Gospodara...». «Sve što te zadesilo nije te moglo mimoići a sve što te je mimoišlo nije te moglo zadesiti.» -(hadis). Osuđuje škrtost.
- Vjerovanje jednog Boga i klanjanje, koji je iz Nazareta, sadržaj u dvije zapovijedi: «Ljubi Gospodina Boga punim srcem, razumom ... a bližnjeg svoga kao samoga sebe. Obećanje vječnog života. Ja sam uskrsnuće u životu, ko vjeruje u mene neće umrijeti nikada.» Molitve – Oče naš.
- Zajedništvo, zapovijed, ljubav ... jer ne bi bila to što jesam. Volim svoj poziv redovnice, jer na neki način sam onima koji me vide uvijek pitanje, pa i onda kada ništa ne govorim.
- Reguliše sve, ulazi u sve pore života, teoba – pokajanje. Što su moji roditelji, zahvaljujući tome što su vjernici prenosili na mene, općeljudske bitne osobine, naučili me da volim rad, pazim na svoja prava i dužnosti, ali isto tako da ne ugrožavam ostale ljude i ono što je njima bitno. Da u vjeri nema prisile.
- Što moja vjera islam upućuje na dobro, ljubav prema Allahu dž.š., prema roditeljima, braći i sestrama, familiji i svim drugim ljudima. Upućuje na poštenje, da učimo na Allahovom putu i da to svoje saznanje i ljubav prenosimo i na druge, na čistoću duše, a onda tijela, da poštujemo drugu vjeru. «Ko cijeni svoju vjeru, cijenit će i druge». Iskrenost, post – priprema organizma na različite situacije (neimaština, rat...).
- Kroz 10 zapovijedi daje poruke kako treba čovjek da se ponaša, moralne vrijednosti, njegovanja obiteljske tradicije.
- Opraštanje ljudima, razumijevanje drugih ljudi, poštivanje drugih, merhametli duše vjernika, čistoća, obavljanje namaza, darovanje drugih, pomaganje sirotinji, običaji kurban bajrama, posta...
- Običaj moje vjere, tradicija, čistoća i plemenitost koja je na prvom mjestu – poštovanje i uvažavanje drugih.
- Poruke, ljubav «Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe», rituali – molitva i pjesme, «poruke za mir», «Neka vlada mir među ljudima».

Šta mi se ne sviđa u mojoj religiji?

- «Strah» - Bog kažnjava...
- Odstupanja, pa je vjeru tumačio ko je stizao (ljudi nisu bili adekvatni da tumače), «Boj se toga...»
- Miješanje u politiku, needukacija o drugim religijama, nerazumijevanje posta kod Muslimana – bez vode.
- Trebam upoznati svoju religiju još, prenaglašavanja – samo vjera valja.
- Površnost u vjeri, ostajemo na običajima i njima pridajemo važnost a za ono dublje još nema vremena kod mnogih, formalizam u praktikovanju vjere.
- Crkvene direktive – celibat.

Šta mi se sviđa u drugim religijama?

- Iste poruke, rituali, molitve, ilahije, duhovne tehnike: Bog te voli, Bog je ljubav.
- Što druge vjere također pozivaju na činjenje dobra, pomaganje, što osuđuju ubijanje, krađu, postulati koji su identični sa mojom vjerom.
- Dobra organizacija, npr. veoma je lijepo kada nedjeljom ujutro vidim mase naroda da se vraćaju sa mise.
- Poštivanje drugih ljudi, pomaganje starih i nemoćnih ljudi, darivanja drugim – materijalna, redovne molitve, običaji posta.
- Deset Božijih zapovijedi i Zakon, Božija vjernost i milosrđe, Proroci kod Židova, Pet puteva molitve, sadaka kod muslimana. Traženje Božijeg daška u haremu kod hinduista. Osmerostruki put i molitve kod budista.
- Unutrašnja organizacija u katoličkoj crkvi. Međusobna saradnja i pomoć bez obzira u kom dijelu svijeta se nalazili – kod katolika.
- Njegovanje i promoviranje moralnih ljudskih vrijednosti. Vjerski običaji, obilazak obitelji, mezarja.
- Njegovanje poštovanja prema svojoj sopstvenoj vjeri, poštovanje i uvažavanje drugih, njegovanje dobrosusjedskih odnosa, poštovanje svojih i drugih praznika (posebno prema komšijama sa kojima živimo). Odgoj mladih i učenje tradicije.
- Duh tolerancije koji gaje sve religije na našim prostorima, sadaka (materijalna pomoć siromašnim), darivanje drugih.
- Teško mi je reći šta mi se sviđa ili ne sviđa kod drugih religija jer je moje poznavanje drugih religija nedostatno. Vidim puno toga vanjskog što je možda nebitno a ono bitno mi još nije dostupno. Sviđa mi se liturgija kod pravoslavaca. Stav poštovanja i dostojanstva kod muslimana u njihovim mjestima okupljanja.


Šta mi se ne sviđa u drugim religijama?

- Premalo edukacije o drugim religijama.
- Korištenje vjerskih osjećanja ljudi za političku prevlast jedne nacije na ostale dvije tj. u odnosu na manjine.
- Prenaglašavanje samo svoje vjere.
- To što mi se ne sviđa možda su samo moje predrasude – praktikovanje u vjeri ono što nema svoje podloge na ovim prostorima (uticaj stranaca i prenošenje njihove tradicije).
- Praktikovanje celibata. Materijalizam kod jevreja, pa su uzeli neka nedozvoljena ljudska sredstva ostvarujući svoje ciljeve. Tako da mi izgleda da jevreji vjeruju samo u ovaj svijet. Pravoslavnu religiju poznajem veoma slabo. Ali mogu reći da su u ovom ratu  predstavnici ove religije okaljali obraz i to veoma često. I što je također bitno da se ni danas ne žele ograditi niti izviniti u ime svog naroda. Izdali su vjeru u sebi. Pravoslavna religija je bitno zamrznuta u ovom ratu. Puno su vezani za tijela mrtvih.
- Šerijatski zakon, što ne mogu jesti ništa tokom posta, ne jedu sve, zabranjena svinjetina – islam – muslimani. Prevelika vezanost za Zakon Tore – jevreji - židovi. Kaste i mnogobrojna božanstva kod hinduista.
- Miješanje u politiku, popuštanje pred političarima u negativnom smislu. Nedovoljne edukacije o drugim religijama.
- Što vjeruju da je Bog – Isus sin Marijin, što  Bogu daju oblik. Ispovijedanje u crkvi – sveštenik posrednik između čovjeka i Boga. Obraćanje likovima, slikama.
- Zastrašivanja «Bog će te kazniti».


Kako mogu doprinijeti da drugi upoznaju moju religiju, šta mi je potrebno da upoznam religiju drugih


Kako mogu doprinijeti da drugi upoznaju moju religiju:

- Angažmanom putem medija, jer imam iskustva s obzirom da sam radila na emisiji «Glas žene»; druženje sa ljudima drugih religija; čitanje literature i preporučavanje literature drugima.
- Lični primjer, međusobno druženje, radionice gdje smo svi zajedno.
- Prvo ja moram bolje upoznati svoju religiju, čitanjem izvorne literature, njegovanjem vlastitih običaja.
- Da prvo bolje upoznam vlastitu religiju, svojim ponašanjem i vrijednostima razbijati i drugima pružati mogućnost da je upoznaju.
- Ako budem vodila iskren dijalog sa pripadnicama drugih vjeroispovijesti, približavala im svoju religiju pričajući o njoj i njenim vrijednostima, a pri tome ne želeći da je veličam na štetu ostalih.
- Svojom otvorenošću za dijalog. Svojim prilazom i kontaktom sa ljudima, interesom za dijalog, jer ne mogu govoriti o svojoj vjeri nekom koga to ne zanima.
- Upoznavati ljude, komunicirati s njima, objašnjavati svoje običaje, pozivati ih i odlaziti kod njih na njihove praznike. Učiti da se uvažavaju i poštuju bez obzira na vjeru – svi smo podjednako važni na ovom svijetu. Druženje, posjete crkvama, džamijama, razmjena mišljenja.
- Upoznavanjem putem edukacije, druženjem, posjetama  vjerskim institucijama. Druženje mladih i dijalog između njih – otvoreni razgovori.
- Da zajedno živimo i tumačim svoju vjeru.
- Prezentiranjem vjere u njenom stvarnom svjetlu, druženjem, kontakti sa pripadnicima drugih vjera, raditi na savlađivanju barijera i predrasuda.

Šta je potrebno da upoznam religiju drugih:

- Zanimati se za druge religije, upoznavati ih i druženje.
- Edukacije, posjete, otvoren dijalog.
- Edukacija putem seminara, druženja, razmjena mišljenja, posjete.
- Više susreta i razgovora sa onima koji žive svoju vjeru. Kroz literaturu upoznajemo druge religije ali u kontaktima, konkretnom životu to izgleda drugačije.
- Komuniciranje sa pripadnicima ostalih vjeroispovijesti, da putem dijaloga saznamo što više o drugima i da to znanje širimo pripadnicima svoje vjeroispovijesti jer neznanje i nepoznavanje stvara nepotreban strah od nepoznatog.
- Lično upoznavanje i kontaktiranje sa drugima, poraditi na svojim stereotipima, predrasudama kroz bolje upoznavanje drugih religija.
- Čitanje literature – izvornih knjiga, tražiti objašnjenja od upućenih, sudjelovati u običajima drugih.
- Međusobno druženje.
- Druženje, pristup literaturi, seminari, posjete...
- Druženje, TV, radio emisije i kontakti, seminari, zajedničke proslave...


«Trebamo biti sjeme koje će biti posijano u BiH za dobro svih nas, a iz sjemena će da nikne ljubav za mir koji nam je potreban, mir u nama, mir sa našim bližnjim i mir sa svim ljudima.»


Nakon evaluacije nastale su i nove ideje koje bi se mogle realizovati kroz projekat «Evropski projekat za međureligijsko učenje» putem Modula 3, a neke od njih su:

1.Obilježavanje blagdana – zajedno - žene svih religija
2.Čestitanje blagdana jednih drugima
3.Osmisliti zajedničku molitvu i to praktikovati
4.Napisati zajedničku pjesmu o miru
5.Pripremati zajedničke radionice za edukaciju
6.Posjećivati i aktivirati žene širom Bosne i Hercegovine


Za navedene ideje postoji volja i želja ali zbog teške materijalne situacije neophodna su osnovna sredstva.

Ne zaboravimo svoje obaveze prema drugima

• Da opraštamo
• Biti milostivi i dobri prema sebi i drugima
• Pružati ruku spasa
• Biti spremni izraziti izvinjenje i primati izvinjenje
• Ne ogovarati
• Ispravno interpretirati ono što se govori
• Posjećivati jedni druge
• Odazivati se na pozive
• Nastojati rješavati probleme
• Vjerovati jedni drugima
• Pomoći žrtvi ali i nasilniku – pomaganje nasilniku podrazumijeva odvraćanje od nasilja, a pomaganje žrtvi nasilja podrazumijeva štititi žrtvu od nasilja i pomoći u obezbijeđenju prava
• Željeti drugima dobro koje želimo sebi
• Ne željeti drugima zlo koje ne želimo sebi
• Imati prijateljske a ne neprijateljske odnose
• Čuvati prijateljstvo

Nazad

 
Design by BuonArte.com
© Gfbv Bosna i Hercegovina All rights reserved
Trampina 4 / IV, 71000 Sarajevo, tel.: ++387 33 213 707, fax: ++387 33 213 709, e-mail: gfbv_sa@bih.net.ba, www.gfbv.ba
Društvo za ugrožene narode za BiH