Novosti

26-06-2015 13:30

Uz obilježavanje 26.juna - Medjunarodnog dana borbe protiv svih oblika torture Skandalozno je da država BiH i pored sudski utvrdjenih činjenica neusvajanjem Zakona o pravima žrtava torture negira postojanje logora i njegovih žrtava...

Detaljnije...

21.juna 2001.godine
 
Nasilje nad ženama  kroz prizmu povrede ljudskih prava


Nad ženama se često čini nasilje koje muškarce nikako ili sasvim rijetko pogađa: mnoge praktike ovog nasilja su seksualne ili reproduktivne prirode. Od “objektiviranja“ do ubijanja, od omalovažavanja do mučenja i seksualne smrti proteže se paleta ovih zlostavljanja koji se nalaze u okviru nadležnosti svake priznate konvencije o ljudskim pravima, ali ih ni jedna konvencija ne tematizira kao takva. Ono što se ženama najčešće događa propada kroz mrežu ljudskih prava. Uvijek je nešto sumnjivo na tome – bilo u vezi pravne nadležnosti, stanja dokaznog materijala ili sa stajališta materijalnog ili običajnog prava. Akti nasilja se izgleda sasvim rijetko poklapaju sa onim što su ovi zakoni i ustanove uzimale u obzir; što je njihov broj veći utoliko manje odgovaraju slici, bilo u ratu ili u tkz.mirnim vremenima, u zemlji ili u inostranstvu, u privatnoj sferi ili javnosti, bilo da dolazi s naše ili druge strane: napad na žene kao žene se ignoriše.
Činjenica je da međunarodno pravo garantuje izjednačavanje spolova, ali jednakost spolova ne postoji sve dok traju silovanja i prisilno materinstvo, kako u mirnim tako i u ratnim vremenima. Opća povelja ljudskih prava obećava jednakost “bez ikakvog razlikovanja”, kao da u razlici i u  nedostatku  razlikovanja leži rješenje.
Otpor žena prema nejednakosti spolova čini ustvari u čitavom svijetu jednu konkretnu i društveno specifičnu osnovu za stvaranje šireg principa jednakosti. On ne počiva na identitetu muškarca i žene, već na otporu prema nasilju, zloupotrebi i statusu druge klase koje žene moraju prihvatiti baš radi toga što su žene. Tako se afričke žene suprotstavljaju osakaćivanju svojih genitalija, Filipinke, Tajlanđanke, Japanke i Šveđanke organizuju se u borbi protiv seksualne trgovine. Žene u Novoj Gvineji, SAD i zaposlene  pri UN-a   bore se protiv seksualnog napastvovanja. Žene Brazila i Italije protestuju protiv zlostavljanja u braku i protiv “časti“ kao muškog opravdanja za ubistvo žene. Indijke protestuju protiv praktike kao što su “miraz” i “sati“ kao muškog opravdanja za ubistvo žene. Svugdje se žene bune protiv silovanja, čak i u kulturama u kojima su doskora smatrane stokom. Žene u SAD, Skandinaviji i Filipinima bore se protiv pornografije. Glasovi protiv prisilnog materinstva dižu se od Irske preko Njemačke do Bangladeša. U Indiji se vode procesi radi ubijanja ženskih odojčadi. Žene svugdje streme pristupu obrazovnim institucijama koji im se kao ženama često zabranjuje, ka stvaranju podloge za život vlastitim radom i pristupu svim mogućim vrstama poslova.               
Pojam jednakosti istražuje “civilno društvo” na razini svakodnevnih transakcija i interakcija: kupovina i prodaja, posao, obrazovanje i stanovanje, kućni i javni odnosi, osiguranje i izbori. Njegova pažnja proteže se od odvojenih toaleta do rasističke agitacije, od seksualnog istorištavanja klijentkinja od strane liječnika do zapostavljanja trudnica. Njegovi korijeni su u svakodnevnom životu i on s one strane pravnog formalizma i nominalne jednakosti pazi na društvene konsekvence.
U sjevernoameričkim pokretima se jednakost definiše pojmom koji sadrži samopoštovanje a ne izdvajanje, samoodređenje a ne isključivanje, jednakost koja je beskompromisna a ne apsolutizirajuća, jednakost koja je u jezgru čvrsta ali na krajevima tolerantna. Jednakost u ovom smislu nije nešto apsolutno nego stoji u relativnom odnosu prema onom najboljem što društvo može ponuditi. Takvoj teoriji možda nedostaje principijelna definicija, budući da je ona koncipirana kao odgovor jednom neprincipijelnom svijetu.
Položaj žene kroz istoriju ostao je u socijalnom pogledu daleko iza muškarca, izolovan i prevaziđen, politički marginaliziran i degradiran. Iznuđena neravnopravnost žena bila je i  ostala realnost na kojoj se zasnivaju poznati sistemi tako da je ova činjenica ostala skoro neprimjećena. U grčkoj demokratiji žene nisu bile građani, one su bile supruge, ropkinje, prostitutke. Pred ovakvom pozadinom Aristotel je formulirao svoj princip pravde koji kaže da isto mora biti isto tretirano a nešto različito s tim u skladu kao različito – koncept koji od tada u biti nije nikada doveden u pitanje, pa time ni u kontekstu međunarodnih ljudskih prava. Po ovom principu slijedi da je nevažno da li se nekome pomaže ili čini nazao, da li neko vlada ili se nad njim vlada, važno je samo da empirijsko stanje bez obzira čime je ono izazvano u potpunosti odgovara odnosno da se slaže sa normativnom praksom. Da su žene za Aristotela očigledno bile nešto drugačije, te shvatanje da njima u skladu sa njegovim principom nije učinjena nepravda kada im je oduzeto pravo građanstva nije se smatralo manjkavošću ili znakom da nešto nije u redu.
Univerzalno mjerilo ljudskog dostojanstva je jedini princip koji u potpunosti može spriječiti eksploatisanje jedne spolne klase i približiti nas budućnosti u kojoj će osnovna pitanja politike biti kvalitet života svih ljudskih bića.


O  K  R  U  G  L  I      S  T  O

na temu  “NASILJE  NAD  ŽENAMA“


U okviru Projekta Mediacija – pomirenje kao preduslov za uspostavu trajnog mira kroz zajednički rad srpskih i bošnjačkih ženskih organizacija organizovali smo okrugli sto na  ovu temu u terapijskom centru za žene - Medica Zenica. Svoja iskustva iz ove oblasti  prezentirao je psiho socijalni tim Medice te predstavnice sudstva, policije, javne i društvene radnice, kao i predstavnice ženskih organizacija  sa  područja RS i Federacije.
Okvirni mirovni sporazum koji je parafiran u Dejtonu u novembru 1995.godine, a potpisan u Parizu 14.12.1995. godine, donio je mir u Bosni i Hercegovini, a osnovni dokumenat koji je proizašao iz Dejtonskog sporazuma je Ustav Bosne i Hercegovine (Dejtonski ustav),
U članu II Ustava BiH regulisana su ljudska prava i osnovne slobode. Jedno od osnovnih načela sadržanih u ovom članu je načelo NEDISKRIMINACIJE.
Novi krivični zakon Federacije BiH sadrži niz promjena koje povećavaju zaštitu žene u situacijama kućnog nasilja. Najvažnije među njima su odredbe koje silovanje u braku  tretiraju kao krivično djelo. Za razliku od ovog zakona krivični zakon RS ne poznaje silovanje u braku kao krivično djelo. Ukoliko je žena silovana u braku to je teško dokazati zato žena rijetko to prijavljuje policiji. Ukoliko to uradi često je izložena neprofesionalnom ispitivanju od strane policije, pa se osjeća djelimično krivom za ovakvu situaciju.
Primjer: Da bi se radnja ovog krivičnog djela kvalifikovala kao krivično  djelo silovanja, mora  biti upotrebljena sila da bi se izvršila obljuba. Nakon saslušanja žene, ista se ispituje u tom pravcu da li je mogla spriječiti izvršenje tog krivičnog djela. U tom pravcu vrši se diskriminacija prema ženi, jer ako poredimo krivično djelo razbojništva, gdje je također potrebna sila, da bi se oduzela tuđa pokretna stvar, niko prilikom ispitivanja oštećenog ne ispituje da li je mogao spriječiti tu silu i da li se mogao oduprijeti da mu pokretna stvar ne bude oduzeta.
Drugi oblik diskrinimacije nakon izvršenog krivičnog djela silovanja, vidljiv je u nemogućnosti obeštećenja žrtve. Naime u nauci i praksi žrtvi silovanja pripadaju dva vida štete: nematerijalna i materijalna šteta u koju spadaju troškovi liječenja, izdržavanja i slično.
Međutim u praksi se skoro nikada ili vrlo rijetko desilo da se nakon izvršenog krivičnog djela  silovanja dosudi materijalna ili nematerijalna šteta žrtvi – oštećenoj.                     
U Deklaraciji o eliminaciji nasilja nad ženama  se kaže da u skladu sa domaćim zakonima akte nasilja nad ženama treba kazniti bilo da su one počinjene od strane države ili osobe. Zbog toga obaveza je države da upotrijebi sva raspoloživa  sredstva da odgovori na nasilje zasnovano na spolu, da progoni počinioce kriminalnih radnji.  


ULOGA “MEDICE” U TRETMANU POSLJEDICA DOMAĆEG NASILJA I NASILJA U DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI

Od osnivanja Medice do danas prošlo je više od osam godina. Cijelo vrijeme našega rada bavimo se posljedicama nasilja nad ženama i djecom. U početku našeg rada bavile smo se sa posljedicama koje je kod žena i djece izazivalo ratno nasilje. Zaustavljanjem rata nije došlo i do zaustavljanja nasilja. Poslije rata (a i prije rata zasigurno) žene i djeca su trpila i trpe nasilje u kući, u stručnim krugovima poznato pod imenom domaće nasilje.

Definicija domaćeg nasilja:
Domaće nasilje je sklop fizičkog zlostavljanja, kontrole, izolacije i prijetnje osobi sa kojim je nasilnik u bliskom odnosu. U domaće nasilje se ubraja i ekstremna ljubomora i ponižavanje koji su sredstva koja nasilnik koristi da bi kontrolirao i ponižavao žrtvu.

Vrste domaćeg nasilja su:
• fizičko nasilje;
• seksualno nasilje (uključujući i dječiju prostituciju i incest kao vid seksualnog nasilja nad djecom od strane člana porodice ili druge bliske osobe koja je u poziciji moći u odnosu na dijete);
• zapostavljanje (neglekt) kao poseban vid nasilja nad djecom kada se grubo zanemaruju ili osujećuju djetetove osnovne potrebe i kada se uskraćuje zaštita djeteta;
• emocionalno ili psihološko nasilje (izolacija, ponižavanje i degradacija, besmisleni zahtjevi, demonstracija moći i prijetnje, psihološka nepristupačnost ili emocionalna distanca itd.)

Sve vrste nasilja nanose psihološku štetu onome tko ga trpi. Emocionalno nasilje je pratilac svih pobrojanih vrsta nasilja ali se može pojaviti  i samo kao posebna forma zlostavljanja. Ako je neka žena fizički zlostavljana od svog bliskog partnera skoro je sigurno da je također bila i meta emocionalnog zlostavljanja. Možda žena nikada nije bila fizički zlostavljana ali su prijetnje uzrokovale kod nje strah i postepeni gubitak osjećaja identiteta (ideje i zahtjevi partnera preuzeli su mjesto ličnog identiteta). Ako zlostavljač ne prijeti nego koristi suptilnije metode za manipuliranje, kontroliranje i iznuravanje žena se može osjetiti još pokornijom, zbunjenijom i spremnijom da se samooptužuje nego tučena žena.

Dugoročne posljedice domaćeg nasilja

• Posttraumatski stresni poremećaj (Američka istraživanja pokazuju da je učestalost PTSD-a kod žrtava incesta 60 %)
• Složeni posttraumatski poremećaj koji uključuje (prema J.L.Herman “Trauma i oporavak”) :

1. Povijest podvrgnutosti totalitarnoj kontroli kroz dulje razdoblje. Primjeri uključuju taoce, ratne zarobljenike, osobe preživjele logore, te izvjesne vjerske kultove. Primjeri uključuju i one koji su bili podvrgnuti totalitarnim životnim režimima u seksualnom i kućnom životu, uključujući osobe preživjele kućno tučenje, tjelesno ili seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, te organizirano seksualno izrabljivanje.
2. Promjene u podešavanju afekta, uključujući
• upornu disforiju
• samoranjavanje
• kroničnu obuzetost samoubojstvom
• eksplozivnu ili krajnje zapriječenu srdžbu (s mogućim izmjenjivanjem)
• prisilnu ili krajnje zapriječenu seksualnost (s mogućim izmjenjivanjem)

3.  Promjene svijesti, uključujući
• amneziju ili hipermneziju traumatičnih događaja
• povremene disocijacijske epizode
• depersonalizacija – derealizacija
• ponovno preživljavanje doživljaja, bilo u obliku intruzijskih simptoma PTSD-a ili u obliku ruminativne obuzetosti

4.  Promjene u samoopažanju, uključujući
• osjećaj bespomoćnosti ili paralizu inicijative
• sram, krivnju ili samookrivljavanje
• osjećaj okaljanosti ili stigme
• osjećaj potpune različitosti od drugih ljudi (može uključivati osjećaj posebnosti, krajnje osamljenosti, vjerovanja da niko drugi ne može razumjeti, osjećaj neljudskog identiteta)

5.  Promjena u opažanju počinitelja, uključujući
• obuzetost odnosom sa počiniteljem (uključujući obuzetost osvetom)
• nerealističko pripisivanje totalne moći počinitelju
• idealiziranje ili paradoksalnu zahvalnost
• osjećaj posebnog ili nadnaravnog odnosa
• prihvaćanje sustava vjerovanja ili racionalizacija počinitelja

6. Promjena odnosa sa ljudima, uključujući
• izoliranje  i povlačenje
• prekid prisnih odnosa
• opetovanu potragu za počiniteljem
• trajno nepovjerenje
• opetovanje neuspješne zaštite

7. Promjene u sustavima značenja
• gubitak osnovne, opće vjere
• osjećaj beznađa i očaja


• Kongitivna iskrivljenja
• Poremećaji emocija
• Disocijacija
• Oštećena samoprocjena
• Poremećeno vezivanje
• Izbjegavanje


Na zapadu se problemu domaćeg nasilja, zahvaljujući jačanju ženskog pokreta, počelo pristupati multidisciplinarno (pravno, psihološki, medicinski i sociološki). U početku se vjerovalo da su nasilnici mentalno oboljeli ljudi i da njihovo stanje iziskuje tretman. Žene žrtve nasilja su smatrane mazohistkinjama koje vole ulogu žrtve. Istovremeno smatralo se da domaće nasilje nije tako često, jer stvarnih podataka nije bilo. Kada su na nasilnike i žrtve primjenjeni psihološki testovi dobiveni su rezultati po kojima se ta grupa nije bitno razlikovala od ostalih ljudi. Osim toga, medikamenti koji su bili propisivani ženama žrtvama ili njihovim nasilnicima nisu djelovali na smanjenje domaćeg nasilja.
Teorija o mentalnoj bolesti odbačena je i zamijenjena teorijom o modeliranju. Znamo da su muškarci koji su odrasli u porodicama u kojima su roditelji nasilnici, 7 puta češće nasilnici od onih koji nisu bili svjedoci nasilja. Često se i upotreba alkohola u našoj kulturi upotrebljava kao neka vrsta izgovora za nasilje.

Teorija moći i kontrole (točak nasilja)

U SAD 4 miliona žena su žrtve domaćeg nasilja. To je vodeći uzrok povreda zbog kojih se žene javljaju u stanice hitne pomoći. 25 % svih žrtava domaćeg nasilja bivaju žrtvom u toku trudnoće. Među žrtvama domaćeg nasilja se 6 puta češće događaju pokušaji suicida, nego među ostalom populacijom.

Mi u BiH nemamo ovakvih statističkih pokazatelja o posljedicama domaćeg nasilja iz prostog razloga jer se ono još uvijek ne naziva pravim imenom. Kod nas domaće nasilje prvo treba da dobije ime (definiciju u zakonu, rubriku pri medicinskim pregledima). Potrebno je da ljudi koji rade sa žrtvama domaćeg nasilja razviju senzibilitet za njegovo postojanje i prepoznavanje kao i stav kojim prihvataju a ne vrednuju i procjenjuju životnu priču kao vjerovatnu ili nevjerovatnu.

Mi u Medici imamo statističke podatke koji govore da nam se poslije rata svake godine sve veći broj žena obraća za pomoć zbog nasilja koje trpe u svojoj kući.

U poslijeratnim godinama došlo je do izrazitog porasta prijema novih žena u Medicin stacionar zbog domaćeg nasilja: 1997.godine su bile primljene 4 žene; 1998.godine – 7 žena, u 1999.g. – 14 žena, a u 2000.g. 24 žene (od kojih su tri bile mlade djevojke žrtve incesta). U tekućoj godini je nastavljen trend porasta novoprimljenih žena zbog psiholoških posljedica domaćeg nasilja. Porast se također zapaža i pri prijemu žena zbog nasilja u zajednici.

Kako se u naš stacionar primaju i djevojke i djevojčice koje su žrtve incesta, kao seksualnog vida domaćeg nasilja, kao i žene žrtve domaćeg nasilja ili nasilja u zajednici (silovanja najčešće) počele smo se suočavati sa cjelokupnom sudskom procedurom koja prati te forme nasilja, kao i sa prijetnjama počinioca i ženi žrtvi i nama kao instituciji i pojedinačno kao zaposlenim ženama Medice. U tim slučajevima obavještavamo policiju koja nam tada pruža zaštitu. Sa ovom saradnjom smo zadovoljne i sve više osjećamo da nismo same u ovom teškom, emotivno zahtjevnom, i jako važnom poslu.

Medica je za sada jedina kuća u BiH koja na sveobuhvatan način (psihološko – medicinsko zbrinjavanje, sklonište, pratnja tokom sudske procedure) pomaže osobama preživjelim domaćeg nasilja i nasilja u zajednici. Na osnovu porasta nasilja u našoj zajednici općenito, te porasta broja žena koje su odlučile progovoriti o nasilju koje trpe u kući, procjenjujemo da će u budućnosti sve više žena trebati našu pomoć.

Sada slijedi prikaz klijentica koje su tokom 2000.godine boravile u Medici, sa osvrtom na razloge boravka.


Fluktuacija stacioniranih klijentica Medice 1 i 2 tokom 2000.godine je bila slijedeća:
početno stanje: 22 žene i 13 djece – ukupno 35 osoba
otpusti: 47 žena i 17 djece – ukupno 64 osobe
novi prijemi: 32 žene i 14 djece – ukupno 46 osoba
završno stanje: 14 žena i 6 djece

Posmatrajući otpuste i prijeme ukupnih fluktacija, iznosi 110 osoba.
Ako analiziramo koliko osoba su Medicini stacionari zbrinuli u toku 2000.godine, dolazimo do broja od 81 osobe (54 žena i 27 djece).
Prema kućama Medice 1 i 2, to izgleda ovako:
Medica 1 ………………………………………… 38 žena i 26 djece = 64 osobe
Medica 2 ………………………………………… 16 žena i 1 dijete = 17 osoba

Najčešći razlozi za prijem u stacionare su bili:

nasilje u porodici – 24 žene (među njima su 3 mlade djevojke bile žrtve incesta)
nasilje u zajednici – 8 žena (4 od njih su bile žrtve silovanja, 2 žrtve podvođenja)
zaštite materinstva – 8 mladih djevojaka koje su bile odbačene od svog partnera  i porodice kada su ostale trudne. Većina njih su imale i neke druge traume (zanemarivanje i zlostavljanje u porodici, prisilno povratničko, gubici) ali smo ih svrstale u onu kategoriju radi preglednosti dominirajućih problema tima s kojim su došle.
gubici bliskih osoba (3)
izbjeglice sa Kosova (2)
psihosomatika (3)

Kao što se vidi, najviše je žena u stacionaru bilo smješteno zbog nasilja: domaćeg nasilja (24) i nasilja u zajednici (8) – ukupno su 32 žene ili 59 % bile primljene iz ovog razloga.
Na ovaj način sve se više približavamo ka funkcionisanju u vidu kriznog centra za žrtve nasilja, kako stacionara, tako i savjetovališta. Ukoliko se u budućnosti budemo mogle organizovati kao krizni centar, bit će nam potrebne još neke pretpostavke (kadrovi, novac). U Medici postoji svijest o potrebi kriznog centra, u zajednici također. Naša suradnja i iskustva u radu sa preživjelima nasilja, daju nam sigurnost da bi takav centar mogle iznijeti.
U poslijeratnom periodu evidentirale smo i u našem Savjetovalištu za vanjske klijentice veliki porast dolazaka žena koje trpe domaće nasilje ili nasilje u zajednici.
Navest ću neke statističke podatke iz Savjetovališta koje to ilustruju: 1997.godine je bilo 1,99 % ili 16 terapijskih sesija zbog psiholoških posljedica domaćeg nasilja; 1998.godine 8 % ili 64 terapijskih sesija. U 1999.godini je trend parasta nastavljen: održane su 83 (8,1%) terapijske sesije zbog nasilja u porodici, a u 2000.godini je porast bio još veći: bilo je 117 (20,6 %) terapijskih sesija zbog nasilja ili silovanja u porodici. Trend parasta klijentica i terapijskih sesija zbog ovog razloga nastavljen je i u tekućoj godini. Zapaža se također i porast terapijskih sesija i zbog nasilja (najčešće silovanja) u zajednici: 1998.godine 38 terapijskih sesija ili 4,7 %, 1999.godine 99 terapijskih sesija ili 6,8 %, u 2000.godini 89 (7,52 %) terapijskih sesija. U tekućoj godini taj trend parasta je i dalje prisutan.
Kada navodimo ove podatke o domaćem nasilju govorimo o grubim (vidljivim, spolja prepoznatljivim) formama domaćeg nasilja. Međutim i u statističkoj rubrici pod koju smo podvele tzv. bračno-porodičnu problematiku (zbog koje se održavala svaka peta sesija ili 168 sesija tokom 1998. godine, te 276 (26,9 %) terapijskih sesija tokom 1999.godine i 396 (33,5%) terapijskih sesija tokom 2000.godine) većinom su bile prisutne suptilnije forme nasilja nad ženama ili djecom. Ova forma nasilja je prisutna i kod velikog broja žena iz grupe “neurotske smetnje”, kod kojih je tzv. neurotska smetnja posljedica nasilja koje trpe.
Dakle, najšire posmatrano možemo pretpostaviti da je blizu polovina terapijskih sesija održano sa ženama koje trpe neku formu domaćeg nasilja (od suptilne do grube). Mnoge od ovih žena su prije dolaska u Medicino savjetovalište išle od doktora do doktora da bi na kraju stizale do psihijatra i tretirane kao psihijatrijske bolesnice. Često od njih, poslije tretmana u našem Savjetovalištu čujemo rečenicu poput ove: “Dok nisam došla do vas mislila sam da sam luda. Sada znam da nisam i znam odakle mi je to došlo”.
Slijedi prikaz rada Savjetovališta Medice u 2000.godini sa razlozima dolaska i frekvencijom terapijskih sesija po razlozima dolaska:
Godišnji izvještaj 2000.godina:  psihološko – psihijatrijsko savjetovalište


Tokom 2000.godine u Savjetovalištu su održane 1.184 terapijske sesije. Godišnji plan za Savjetovalište iznosi 500 terapijskih sesija. Ovako veliki prebačaj plana (preko 100 %)  rezultat je velikog potraživanja za uslugama našeg Savjetovališta. Najveći  broj terapijskih sesija održan je zbog tzv. “porodično-bračne” problematike – 396 seansi ili 33,5 %. Od ukupno 342 novodošlih u Savjetovalište tokom protekle godine 142 (ili 41,5 %) su došle zbog ovog razloga. Već smo ranije napomenule da se u ovoj kategoriji nalazi veliki broj žena koje trpe nasilje u tim odnosima. Zbog otvorenih drastičnih formi nasilja u Savjetovalištu smo održale 244 terapijske sesije (38 zbog psiholoških posljedica u ratu, 89 zbog nasilja silovanja u društvu i 117 zbog nasilja – silovanja u porodici), što iznosi 20,6 % - ili svaka peta terapijska sesija.
Ove dvije kategorije zajedno daju više od polovine (54,1%) svih terapijskih sesija u Savjetovalištu.
Na neurotske smetnje, depresije, neurološko-psihomatske smetnje otpada zajedno 177 terapijskih sesija ili 14,9 %.
Ostali razlozi dolazaka nisu tako izraziti kao tri naprijed navedena. Nešto izraženije su terapijske sesije sa djecom zbog raznih razvojnih smetnji: 79 terapijskih sesija ili 6,7 %.

Inače, sa djecom je održano ukupno 112 terapijskih sesija ili 9,45 %.


Zašto žene teško govore o nasilju koje trpe u kući

Za žene je veoma teško da se nekom povjere da su žrtve nasilja u kući. Ponekada one i ne znaju da su žrtve nasilja nego osjećaju da sa njima nešto nije u redu kada ih se zlostavlja. Veliki broj njih ima teškoća da prijave nasilje koje trpe zajedno sa svojom djecom. One naime osjećaju veliki stid i poniženje zbog nasilja koje trpe te pokušavaju da ga prikriju. Kada žena na kraju ipak sakupi dovoljno hrabrosti da prijavi nasilje događaju joj se razne neprijatnosti: partner je poslije toga još više maltretira, teško joj je dokazati policijsko sudskim organima da je žrtva.

Svjež mi je primjer maloljetne djevojke koja je bila žrtva nasilja starijeg muškarca koji ju je odveo u neki motel u blizini Zenice i pokušao silovati, potom ju je napio i nije joj dao da se vrati kući sve do jutra. Po priči djevojke nudio joj je da je prebaci u inostranstvo, tražio od nje da mu donese rodni list i da joj on pomogne uraditi pasoš, što je sve imalo i prizvuk vrbovanja za prostituciju. Kad je djevojka i pored straha zbog prijetnji da nikome ne smije ispričati šta je doživjela otišla da prijavi slučaj policiji rečeno joj je da ako je nasilnik nije silovao nema osnova da se išta učini. Ili slučaj mlade žene koju proganja bivši muž koga je napustila zbog nasilja koje je trpila u tom braku i koji zbog toga prijeti i njoj i njenoj porodici. Kada ju je susreo na ulici odakle mu nije mogla pobjeći, on ju je fizički maltretirao (uvrtao ruke, ugrizao za leđa), ona se potom obratila policiji gdje je dobila odgovor da se ne može podnijeti prijava jer se “samo” prijetnje i ugrizi “ne računaju” nego nešto drugi kao šamari i modrice. Neke žene misle da bi im se vjerovalo da su žrtve samo ako bi bile ubijene.

Nasilni partneri prijetnjama uspijevaju da dugo zadrže ženu u nasilnoj zajednici. Da su nasilnici spremni prijeći na ostvarivanje prijetnji imamo dokaza u nekim vrlo tragičnim događajima gdje je žena ubijena od strane partnera čije su se prijetnje obistinile. Veoma je drastičan slučaj očuha koji je seksualno zlostavljao pastorku još djevojčicu. Kada je slučaj otkriven on je bombom ubio ženu i sebe a djevojčicu koju je zlostavljao je ranio. Ili drugi primjer gdje je muž osumnjičen da je ubio suprugu koja je prije ubistva govorila svojim bližnjima da se plaši da bi je muž mogao ubiti. Najsvježiji je primjer kada smo prije par dana u Medicu primile na zaštitu i tretman ženu sa četvero djece koji su do nas došli sa tragovima fizičkog nasilja: žena je imala ranu na glavi koju je trebalo zašiti u bolnici, potres mozga, tragove udaraca po tijelu, njen šestogodišnji sin je također imao tragove udaraca po vratu i leđima. Kada smo ženi ponudili da slučaj prijavimo policiji ona je panično odbila iz straha da bi je on mogao ubiti jer je par puta bio na rubu da to učini. Žena je ostala za sada bez stana, bez uslova za život. Nasilni muž je ostao u kući. Ona i djeca trpe njegovo nasilje bez ikakvih posljedica za nasilnika.

Pitam se možemo li mi same, ako nemamo razvijen i povezan sistem široke društvene zaštite za žrtve domaćeg nasilja učiniti dovoljno. Žena koju je muž ubio pošto se saznalo da je seksualno zlostavljao njenu kćerku obraćala se Medici par dana prije tragedie. Slučaj je bila prijavila, a muž je bio uhapšen ali i pušten poslije dva dana, da bi odmah potom došao u stan i uradio šta je uradio. Ovaj slučaj može biti pouka da se u svim budućim slučajevima nasilja u kući procjenjuje visina rizika po porodicu od strane nasilnika i da se prema tome određuje sudska mjera.
Domaće nasilje uglavnom nije iznenadno, nasilnik svoj teror provodi kontinuirano. Žrtve unaprijed znaju šta ih može snaći od nasilnika. Zato kada se žena obrati policiji za pomoć, pošto je prije toga savladala veliki stid i sramotu što joj se to događa, bilo bi neophodno da daljnji postupak policije bude takav da je dodatno ne povrijedi (sa puno razumijevanja za njeno psihičko stanje i sa poštovanjem).
Da bi se prevenirali ovako tragični događaji moramo raditi svi zajedno na razvijanju društvene svijesti da se nasilje događa ali da se ono tiče svih nas i da smo dužni poduzeti mjere na njegovoj prevenciji i smanjenju. Možemo raditi na razbijanju tabua koji prate odlazak u savjetovališta za mentano zdravlje i na prosvjećivanju stanovništva (putem medija ili raznih tribuna) o uobičajenim reakcijama koje prate neke krizne životne situacije i o postojanju mjesta (bilo iz sektora vladinih ili nevladinih organizacija) gdje mogu dobiti pomoć ako se nađu u krizi. Predavanja o nasilju, o njegovim uzrocima i posljedicama bi također mogla pomoći da se širi društvena svijest o potrebi da se svi uključimo u prevenciju ili u zaštitu žrtava nasilja. Važno je da imamo svijest da nasilje može eskalirati ako se ne obaziremo na njega. Učitelji i nastavnici u školama su prvi koji bi na djeci mogli prepoznavati tragove nasilja koje trpe u porodici i adekvatno reagovati samo ako imaju potrebna znanja o tome kako prepoznati i skrivene oblike nasilja i ako im na raspolaganju stoje institucije koje im u tome mogu pomoći. Možemo raditi na povezivanju svih institucija koje su uključene u rad sa žrtvama nasilja: policije, medicinskih ustanova, nevladinih i vladinih organizacija koje pružaju psihološku podršku, škola i pravosuđa. Takav jedan projekat je u organizaciji Medice i stranih donatora već otpočeo sa realizacijom u Zenici a ima naznaka da bi se mogao proširiti i na druge gradove BiH. Bilo bi dobro da se nasilje zakonski sankcioniše kod nas kao i u zapadnim zemljama koje su otišle dalje u zaštiti žrtava domaćeg nasilja (hapšenje nasilnika, zabrana približavanja žrtvi, visoke kaucije za puštanje do suđenja, obaveza da nasilnik pohađa edukacijske programe za nasilnike itd.).

Pojskić Mirha, specijalista traumatske psihologije


Nazad

 
Design by BuonArte.com
© Gfbv Bosna i Hercegovina All rights reserved
Trampina 4 / IV, 71000 Sarajevo, tel.: ++387 33 213 707, fax: ++387 33 213 709, e-mail: gfbv_sa@bih.net.ba, www.gfbv.ba
Društvo za ugrožene narode za BiH