Novosti

26-06-2015 13:30

Uz obilježavanje 26.juna - Medjunarodnog dana borbe protiv svih oblika torture Skandalozno je da država BiH i pored sudski utvrdjenih činjenica neusvajanjem Zakona o pravima žrtava torture negira postojanje logora i njegovih žrtava...

Detaljnije...

Potraga za pravdom

Potraga za pravdom

Fadila Memišević
Predsjednica Društva za ugrožene narode
-Odjel za Bosnu i Hercegovinu-

   
Radeći godinu dana na terenu Hercegovine sakupili smo ogromnu građu koja će ostati važna dokumentacija, Društva za ugrožene narode, o kršenju svih oblika ljudskih prava za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992 –1995.g.
   
Nažalost, kršenje ljudskih prava nastavlja se na ovom području i poslije potpisivanja dejtonskog mirovnog ugovora.  Mi smo obradili gradove sa okolnim selima: Mostar, Čapljinu, Prozor, Livno, Stolac koji pripadaju takozvanoj Herceg-Bosni, zatim Trebinje, Nevesinje i Gacko koji pripadaju Republici Srpskoj.
   
Naša zapažanja i zaključak je da na području tzv. Herceg-Bosne vlada svojevrstan apartheid prema nehrvatskom stanovništvu. Ova marionetska tvorevina, koja nikada nigdje nije bila zvanično priznata, u praksi i u političkom životu još uvijek funkcionira. Povratak prognanika teče veoma sporo ili nikako (primjer zapadnog Mostara) ili, u Stocu je zabilježeno 70 incidenata na povratnike Bošnjake.
   
Oko 2.000 Bošnjaka i Srba 1993.godine je otpušteno iz Aluminijskog kombinata u Mostaru. U Livnu Bošnjaci ne rade, zabranjeno im je čak registrovati Udruženje logoraša. U gradovima Republike Srpske: Trebinju, Nevesinju, Bileći i Gacku situacija je izuzetno teška. Skoro da i nema druge nacionalnosti osim srpske.
   
Zapazili smo, nakon kontakata sa prognanicima i žrtvama logora, silovanja, masovnih deportacija i masovnih egzekucija, da se ovi ljudi užasno boje. Vrlo malo njih je spremno da govori pred Tribunalom u Hagu. Njihov strah je, na drugoj strani, potpuno razumljiv, jer je većina njihovih progonitelja i egzekutora još uvijek na vlasti.
   
Upravo smo zato organizirali jedan Okrugli sto pod nazivom „Potraga za pravdom - Podrška razvoju demokratskih procesa kao baze za pomirenje i uspostavu multikulturalne zajednice u Hercegovini" jer vjerujemo da se mir ne može uspostaviti bez pravde. Bez priznanja krivice nema ni ozdravljenja, a bez ozdravljenja nema ni mira.
   
U centru procesa ozdravljenja ne stoji samo priznavanje stradanja žrtve, nego i saznanje da sva krivnja ne leži u jednom narodu ili jednoj naciji, već da su pojednci sami, najčešće odgovorni. U svim zajednicama postoje dobri ljudi koji su se hrabro borili za ljudska prava stavljajući i vlastiti život na kocku, a, istovremeno, bili dio zajednice koja je počinila najstrašnije zločince. I ovakve činjenice se moraju priznati da bi mogli dostići mir i pravdu.
Šta je za nas pravda? To je hapšenje i kažnjavanje svih ratnih zločinaca. Vjeruje li iko da je mir moguć bez pravde, onaj pravi istinski mir? Vjeruje li iko da će stotine hiljada žrtava prihvatiti mir bez pravde? One takav mir ne žele! One žele zadovoljenje pravde i mir! Ukoliko pravda ne bude zadovoljena nikoga ne treba iznenaditi ako žrtve uzmu zakon u svoje ruke i osvete ponižene i ubijene? Ukoliko su počinjeni zločini, posebno protiv ličnosti, bilo da se radi o ubistvu, silovanju ili nekoj drugoj vrsti tjelesnog nasrtaja, žrtva obično zna ko je počinitelj. Zbog toga žrtva ne ide u policiju da bi doznala šta se desilo niti radi toga podnosi prijavu da bi povela sudsku parnicu. Namjera žrtve je prije svega da društvo zvanično i javno prizna šta je sve žrtvi učinjeno. Samo je to, ustvari, važno i o tome se kod prava i radi - radi se o priznavanju njihove golgote.
   
Zbog toga smo i organizovali istraživanja, baš na području Hercegovine, jer je Hercegovina doživjela dvostruku agresiju: u maju 1992. godine srpsku, a u aprilu 1993. godine hrvatsku. Preko male Hercegovine prelamali su se interesi „velikih država" - Srbije i Hrvatske.
   
U napadačkom ratu Srbije od aprila do juna 1992. godine etnički je očišćena istočna Hercegovina (Gacko, Nevesinje, Bileća i Trebinje) od nesrpskog naroda.

Bošnjaci su zajedno sa Hrvatima pokušali da se brane združenim snagama HVO i Teritorijalne odbrane. Onda je 19. 04. 1993. godine uslijedio zahtjev da se Bošnjaci: Mostara, Stoca, Čapljine, Prozora, Jablanice, Konjica, Livna i Tomislav-grada stave pod zapovjedništvo HVO- a, što su ovi odbili.

Istovremeno se počinje intezivno raditi na stvaranju paradržave Herceg-Bosne u okviru međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine. Paradržava, osim što obuhvata općine pretežno naseljene hrvatskim življem, duboko zadire i u područja s miješanim hrvatsko-bošnjačkim stanovništvom. Borbene snage ove otcijepljene "zajednice" odbijale su svaku subordinaciju bosanskoj vladi, pa su čak i ubijajući pokušale ostvariti cilj.
   
U tzv. Herceg-Bosni, kršenjem Ustava Republike Bosne i Hercegovine, uvedeno je: hrvatsko pravo, hrvatska valuta, hrvatske poštanske marke, školski udžbenici, u skladu sa srpskom praksom u okupiranim hrvatskim područjima, kao što su Krajina, Baranja, Lika.
   
U hrvatskim medijima, ustrojenim prema totalitarnom obrascu i gotovo potpuno po srpskom uzoru, posebno na državnoj televiziji i radiju, predsjednik R.Hrvatske Tuđman, pokrenuo je višemjesečnu huškačku kampanju protiv Bošnjaka i bosanske vlade.
   
U Zagrebu je, već februara 1993. godine, došlo do zabrane bosanskih manifestacija, a od kraja juna 1993. god. i do zabrane bosanskih novina. U julu je hrvatska vojna policija počela noću upadati u izbjegličke logore njemačke humanitarne organizacije Kap Anamur (Cap Anamur) u Čapljini i nasilno odvoditi bosanske izbjeglice. Pri jednom prepadu dva njemačka saradnika ostala su 20 sati zarobljena. Predsjednika ove poznate organizacije, Ruperta Neudecka ovaj postupak vojnih policajaca je podsjetio na praksu totalitarnih režima, koje je on osobno doživio. Na Jadranu je Njemački komitet za pomoć bio svjedok istjerivanja bosanskih izbjeglica iz kampova i hotela kod Splita. Te ljude koji su bili protjerani iz Republike Srpske hrvatska policija je primorala da idu u pakistanske izbjegličke logore na granici prema Afganistanu.
   
U međuvremenu je hrvatska vlada zaprijetila protjerivanjem svih bošnjačkih izbjeglica iz Hrvatske. Početkom jula 1993.g., prema izjavama internacionalnih medija, Tuđman je pozvao na stvaranje „etničkih čistih" provincija u Bosni i Hercegovini i uputio apel stanovništvu da se „dobrovoljno preseli". U saradnji sa srpskom stranom u međuvremenu su realizirane takve akcije preseljenja. Tako je hrvatski predsjednik time i javno prihvatio srpsku politiku „etničkog čišćenja" .


Nazad

 
Design by BuonArte.com
© Gfbv Bosna i Hercegovina All rights reserved
Trampina 4 / IV, 71000 Sarajevo, tel.: ++387 33 213 707, fax: ++387 33 213 709, e-mail: gfbv_sa@bih.net.ba, www.gfbv.ba
Društvo za ugrožene narode za BiH